Postoji tišina koja ne donosi mir. Takva tišina nastaje iz straha i sve češće živi unutar porodice.

Nekada su djeca tražila granice, a roditelji ih postavljali. Danas se uloge nerijetko zamjenjuju. U mnogim domovima odgoj je postao niz pregovora u kojima roditelj popušta kako bi izbjegao konflikt. Svaka izgovorena zabrana nosi napetost, svaka dosljednost prijetnju narušenog odnosa. Strah od reakcije djeteta polako preuzima mjesto odgovornosti.

Popuštanje ne nastaje iz slabosti, već iz pogrešno shvaćene ljubavi. Želja da dijete bude zadovoljno pretvara se u odricanje od roditeljske uloge. Mir u kući postaje važniji od odgoja, a trenutna tišina skuplja cijenu koja se kasnije plaća kroz nesigurnost i nedostatak granica. Posebno zabrinjava pojava u kojoj roditelji, štiteći dijete od posljedica, počinju štititi i njegove greške. U školama se sve češće susreće obrazac opravdavanja neodgovornosti, negiranja očiglednog i prebacivanja krivice na nastavnika ili sistem. Istina se prilagođava kako bi dijete ostalo „bez mrlje“, čak i kada je jasno da je granica pređena.

Takav pristup ne štiti dijete, već ga udaljava od odgovornosti. Dijete kojem se greška prikriva ne uči kako da je ispravi. Uči da odgovornost može izbjeći, a posljedice prebaciti na druge. Time se ne gradi samopouzdanje, već iluzija koja se prije ili kasnije suočava sa stvarnošću. Dijete kojem je dopušteno da odlučuje o svemu nosi teret, koji ne pripada njegovom uzrastu. Odsustvo jasnih pravila ne donosi slobodu, već nesigurnost. Granica predstavlja oslonac, a ne ograničenje. Upravo kroz granice dijete uči gdje prestaje njegova želja, a počinje odgovornost. Roditelj koji izbjegava postavljanje granica ne štiti odnos, već ga slabi. Uloga roditelja ne može se zamijeniti prijateljstvom, niti se autoritet gradi popuštanjem. Dijete ne traži savršenog roditelja, već sigurnog i dosljednog.

Vrijeme traži povratak ravnoteže. Potrebna je smirenost koja ne odustaje pred otporom i prisutnost koja ne bježi od odgovornosti. Snaga roditelja ne mjeri se glasnoćom, već sigurnošću u vlastite odluke. Djeca ne trebaju roditelje, koji im se povlače pred emocijama. Potrebni su im odrasli koji znaju voditi, štititi i postavljati granice iza kojih stoje.

„Dijete koje se štiti od istine, jednog dana ostaje bez snage da se nosi sa životom.“