A ne kaže se zadžaba da život piše romane…

U ovom slučaju prvo je objavljen, između ostalog, dramatični predratni komšijski “dogovor” u epizodi romana “Bijeli cvijet iznad puta” –  sa moje strane, a sa strane Velinke Popović u knjizi “Zvornik, jedno vreme i ja u njemu”…            

A ko su bile u zgradi Z-14 prve komšije Velinka i Ratko Popović nedavno opet spominjano. Među nekoliko sačuvanih dragih uspomena je i stari zidni sat koje su dovezli odmah nakon potpisanog Dejtona na entitetsku granicu. A najvrednija sačuvana slika bila je uvod za dvije tuzlanske izložbe, prvi se zainteresovao Dragiša Trifković, a za onu “vanrednu” na Pedagoškoj akademiji novine objavile vijest da je otvaranju prisustvovao i slavni slikar Ismet Mujezinović.

Ne, ne, novčani poklon!

Molim Vas, makar za benzin!

Ne, ne..!

Jedva privolih da se počastimo zajedničkim ručkom…

 Prije nekoliko godina ode Velinka, juče suprug. Prošle jeseni sa prijateljem Milošem Mijanovićem posjetili Muzejsku postavku Bijeli Golub u nekadašnjoj najkomšijskijoj zvorničkoj ulici. Nekako svoji i priči nije bilo kraja.

A bi dramatično oko postavljanja eksponata sa više strana. Naravno, nisam zaboravio da na lijepo mjesto smjestim Velinkinu knjigu. A podrazumijevalo da se za prošlogodišnju kolumnu uslika zajednički fotos sa gostima na balkonu sa okačrnim Bijelim Golubom iznad, posebno detalj Ratka Popovića pored suprugine knjige. Koji metar desno je plakat sa promocije knjige dr Svetlane Broz “Dobri ljudi u vremenu zla” po švedskim gradovima i fotosi Nade Ostojić i Dragana Stefanovića sa čijim imenima kao moderator započinjao uvodni dio…

Dragi komšija, hvala za nezaboravno čojstvo, suprugino i tvoje. Počivajte u miru, a Sanji i Violeti iskreno saučešće.

Sead Hambiralović

P.S. Zidnog sata ima u poemi knjige Novo sunce, sastavni je dio nekih scenografija sa kazaljkama navijenim 5 do 12, kao prošlog proljeća na promociji mirovno – turističke, obrazovno-ekološke  zdravstvene inicijative Drina je Drina, Panonika Panonika  7 eksponata Gljive Mira.

Sat se još dobro drži. Kupljen je davno u Novom Sadu dok sam jedno vrijeme štampao novine u tamošnjem Dnevnku. Zbog moje greške oko navijanja  dva puta je stao. A nisam mogao dati svakome da mu pogleda “srce”. Prvi put odnjeo zvorničkom sajdžiji Nenadu Nikiću, a prošle godine tuzlanskom Elmiru Mujkanoviću.

A majka ga je posebno voljela kada sam prenio u njen izbjeglički stan u švedski Örebro, Tornfalkgatan 69 .

… Sat moj iz rodnog grada, dočekuje me čudno,

kuca, kuca, al čeka sedam da mi nešto kaže.

Kao krivac čekam i ja zarad usporedbe važne.

A i stara majka u drugoj sobi

načulila uši, čeka taj tren

I opet će se prebrojati i reči:

–       Jedan ili dva su otkucaja manje!

U svečanoj tišini, na koncu oglasi se On:

DIN-DON, DIN-DON, DIN-DON…

odjeknu zrakom prognaničkog doma

kad sa stidom rasprši se usporedba moja.

I Deni moj prijatelj ima sat

ljepšeg zvuka do sad ne čuh,

ali nikad neće biti kao moj!!!