ILI: Iako se to još ne vidi baš najbolje, jer traje hvatanje zaleta za dogovore o novoj vlasti, nikakvo iznenađenje neće biti to da je strankama pobjednicama to, vlast, prioritet u odnosu na ono što je državni interes i što državi treba

Dok se čekalo na to da Centralna izborna komisija BiH u subotu naveče saopšti da su utvrđeni rezultati opštih izbora, stranke koje su se unafakalile kod glasača 4. oktobra uveliko su se – što uz informisanje javnosti o tome, što ispod žita i u internim nagodbama – bavile hvatanjem zaleta za ono što će biti konfiguracija nove vlasti u državi, entitetima i kantonima. One koji se, bar usput, otisnu u rizik tvrdnje kako tu nema problema i kako je sve regularno i po planu, neko bi trebao upozoriti na to da ih je lako uhvatiti u laži.

I onda kad se ne cjepidlači, u to se uklapa vijest od sredine prošle sedmice o samitu Berlinskog procesa u crnogorskom Miločeru, kome je prisustvovala i predsjedavajuća Vijeća ministara Borjana Krišto. Uz blaženi osmijeh zadovoljstva i pitom izraz lica, što naročito vole TV kamere, ustvrdila je da je punopravno članstvo u EU strateški cilj naše zemlje, ističući opredijeljenost BiH za nastavak evropskog procesa, “uz očekivanje snažnije podrške EU i konkretnog vrednovanja ostvarenog napretka”. Naglasak je na “vrednovanju ostvarenog napretka”, jer se na skupovima ovog tipa rado koriste i ublehe, poželjne za umjetnički dojam, ali se eho na našim prostorima pretvara u pitanje (čuđenje) o čemu to gospođa Krišto govori kad znamo da već dvije i po godine živimo blokade, pa je “ostvareni napredak” puka mislena imenica, da ne kažem ubleha.

To, naravno, znaju i oni koji se prse pred vanjskim sagovornicima, a i oni koji ovdje uspješno rade na tome da evropski put bude što dalji, teži i nedostižniji. Štaviše, da bude posve gurnut na marginu, posebno sada, dok se zatrčavaju u novu vlast i dok su okupirani preslagavanjem, nagodbama i matematičkim egzibicijama. Tek tu i tamo, procuri vijest o tome da su se akteri tog igrokaza, zakićeni izbornim ulovom, sastali da popričaju, ali u onome što nam se o tome javi ni slučajno nema onoga što su stvarni problemi države i njenih državljana. Govori se, zasad na kašičicu, o tome ko bi, kako, zašto i pod kojim uslovima mogao s kim, ali se filigranski precizno izbjegava čak i usputno pominjanje onoga što su svakodnevni životni problem, ni riječi o tekućim i najavljenim socijalnim burama i o cunamiju poskupljenja, s kojima čekamo zimu. To se tradicionalno uklapa u ono što znamo kad god se suočimo s mučnom istinom o tome da naša vlast, u paketu s političko-stranačkim elitama, naprosto nema dodira sa stvarnim mukama običnog građanina i sa bezizlazom sve većeg broja socijalno ugroženih, jer je njima, vlasti i njenim akterima, sve potaman, a najmanje im fali to da imaju osjećaja prema surovosti života oko njih.

Kada se, u takvom postizbornom vašarištu, javni prostor zamuti vijestima o tome šta su naumili, šta najavljuju i šta smjeraju oni koje čekaju fotelje u vlasti, to obično liči na rutinsko nagvaždanje, bez boje i mirisa i bez ikakve vrijednosti i opipljvog značaja. Kao kada, recimo, lider Stranke za BiH Semir Efendić kaže da će ići zajedno samo sa onima koji ponude konkretan program. Ili kada šef SDA Bakir Izetbegović, doduše, ne odbaci saradnju sa SDP-om (prepusti to zadovoljstvo Faruku Kapidžiću, kandidatu za premijera Kantona Sarajevo), ali su mu prioritet oni koji su se suprotstavljali trojci, što je samo drugo ime za otresanje SDP-a. Ili kada lider SDP-a Nermin Nikšić najavi ekskluzivu – da će stranački kongres (vanredni) odlučiti o odnosu stranke prema budućoj vlasti.

Vrhunac je, po pravilu, opet ono što u projektu udaljavanja od Evrope i od potreba države i državljana, iz svog mentalno-političkog ršuma iscijedi Milorad Dodik. Ovog puta, još otvorenijom najavom udaljavanja od Evrope i monstr-tvrdnjom da su “muslimani devastirali Evropu, što su Srbi znali još 1992. godine”, pa su se, želeći spasiti Evropu, ponašali u skladu s tim, uključujući genocid u Srebrenici i ono što sada žele raditi malo drukčijim sredstvima. Izostanak ozbiljnije reakcije, domaće i strane, na ovu novu porciju neofašizma, ne čudi i ne iznenađuje. Ali, mora se čitati samo onako kako je njen autor htio: kao poruka da ga ne zanima Evropa, jer mu je bolji i korisniji podanički zagrljaj s Putinom, podudaranje sa Netanyahuom i dodvoravanje (po masnoj tarifi) Trumpu. Sa strane, pozorno prateći sve gore potvrde opakosti, Dragan Čović će “mudro” nastaviti sa europskim snoviđenjima, ali neće, kao predsjedavajući, sazvati državni Dom naroda ne bi li se desilo čudo da spasimo pare iz Plana rasta do kraja godine. A i zašto bi kad iz države Hrvatske dobije dovoljno eura za potrebe dijelova BiH kojima neprikosnoveno vlada, prateći Dodika, kome evropske pare ne trebaju – jer se mora podnijeti izvještaj o njihovom trošenju, pa nema prostora za izdašno plaćanje američkih lobista…

Krug se tu zatvara. Ne prvi put, ali i sa sve manje izgleda za to da ko zna koliko dugo putovanje do nove vlasti, bude drukčije od onoga što nas mrcvari decenijama. I čime će etnonacionalni ansambl nove vlasti opet pokazati da mu je ona, vlast, najpreča. Nauštrb države i državljana, naravno.

oslobodjenje.ba/ ilustracija: Benjamin Krnić