U svijetu umjetnosti postoje ljudi koji se služe riječima kako bi nas rasplakali, ali i oni koji su čitav svoj život posvetili tome da nam izmame osmijeh, razvedre svakodnevicu i makar nakratko odagnaju brige koje nas pritišću. Među ovim drugima posebno mjesto zauzima Fuad Beganović Šok, čovjek koji je humor i satiru odabrao kao svoj životni izraz, a smijeh kao najljepši poklon koji može darovati drugima.

Već duži niz godina on je prisutan u svijetu humora i satire, u poslu koji je, kako bi se slikovito moglo reći, teži i od rudarskog. Nije, naime, teško čovjeku natjerati suze na oči ako mu nanosiš bol, ali kako nekome kome nije do smijeha vratiti osmijeh, razvedriti dušu i izmamiti suze radosnice? Upravo je to Fuad tokom svog stvaralačkog života nastojao činiti. Uveseljavao je one kojima je bilo do plača, rastjerivao oblake tuge iz ljudskih duša i svojim nastupima podsjećao da je smijeh, bez obzira na okolnosti, jedan od najdragocjenijih ljudskih darova.

Njegove humorističke i satiričke žaoke, istina, nisu uvijek nailazile na odobravanje. Naprotiv, znale su dobro „opeći“ one koji su se prepoznavali u njegovim vicevima, šalama, aforizmima, monolozima i drugim oblicima umjetničkog kazivanja. Jer, smijeh je najljepši kada je iskren, ali zna biti i veoma neugodan kada se čovjek u njemu prepozna.

Za sebe Fuad Beganović običava reći da nije humorista nego satiričar. A baviti se satirom, smatra, isto je što i plesati po žici ili oštrici noža. Jedan pogrešan korak i više te nema. Satiričar, naime, ne zabavlja samo publiku. On postavlja pitanja, razotkriva društvene anomalije, ukazuje na nepravde i progovara o pojavama o kojima mnogi radije šute. Njegov zadatak nije da se svima dopadne nego da, kroz smijeh, natjera ljude na razmišljanje.

Da li je tokom svoje karijere napravio mnogo „pogrešnih“ koraka, teško je reći. Međutim, kada se pogleda njegov prilično plodan autorski i glumački staž, predstave poput „Sultanijo moja“, „Šok“, „Sandžaklija“, „Demobilisani borac“ i druge, stiče se utisak da je njegovo stvaralačko napredovanje moglo biti mnogo dinamičnije. Na putu prema široj afirmaciji očigledno nije nedostajalo prepreka, a možda su neke od njih bile i posljedica činjenice da satira nije uvijek dobrodošla tamo gdje bi trebala biti najpotrebnija.

O tome Fuad govori na svoj, prepoznatljivo duhovit način:

-Cio minuli rat bio sam ovdje u Bosni i Hercegovini. Ostao sam totalni kokuz. Imam promaju u džepu, a sa promajom u džepu do uspjeha se teško dolazi.

Iza ove dosjetke, međutim, krije se i ozbiljnija životna priča. Umjetnički talenat, ideje, kreativnost i spremnost na rad nisu uvijek dovoljni da bi čovjek ostvario ono što zaslužuje. Potrebni su i materijalni uslovi, podrška institucija, razumijevanje sredine i, nadasve, prilika da se stvaralački potencijal pretvori u konkretan kulturni proizvod.

Više hiljada viceva-riznica narodnog smijeha

Posebno poglavlje u stvaralaštvu Fuada Beganovića Šoka predstavlja njegovo dugogodišnje sakupljanje viceva. Nije riječ o usputnom hobiju niti o povremenom zapisivanju poneke zanimljive dosjetke. To je svojevrsna stvaralačka misija kojoj je posvetio veliki dio života.

Tokom godina sakupio je više hiljada viceva, bilježeći ih, čuvajući i razvrstavajući kako ne bi bili prepušteni zaboravu. U njegovoj kolekciji našle su se različite životne situacije, ljudske naravi, društvene pojave, političke prilike i svakodnevne slabosti. Svaki vic, na svoj način, predstavlja mali zapis o vremenu, ljudima i sredini u kojoj je nastao ili u kojoj je pronašao svoje mjesto.

Njegova zbirka viceva „Nije grijeh umrijeti od smijeha“ predstavlja jedan od vidljivih rezultata tog dugogodišnjeg rada. To nije klasično autorsko djelo u kojem se nalazi isključivo ono što je sam napisao. Pored vlastitih viceva, Beganović je u nju uvrstio i one koje je tokom godina čuo od drugih ljudi, prepoznao kao vrijedne čuvanja i brižljivo zabilježio.

Za takav poduhvat potrebni su strpljenje, upornost i istančan osjećaj za ono što će nasmijati ljude. Nije dovoljno samo čuti vic. Treba ga zapamtiti, zapisati, sačuvati njegovu poentu i procijeniti hoće li i nakon određenog vremena zadržati svoju svježinu. A kada se na jednom mjestu nađe više stotina takvih zapisa, onda je jasno da iza svega stoji ozbiljan i dugotrajan trud.

Beganović nije nastojao viceve „tesati“ jezičkim sjekirama niti ih prilagođavati pravilima jezičkih čistunaca. Bilježio ih je uglavnom u obliku u kojem ih je čuo, čuvajući njihov izvorni izraz, neposrednost i autentičnost. Zato se u njegovim zbirkama mogu pronaći i riječi i izrazi koji će možda naići na kritiku jezičkih puritanaca, ali su zato  bliski onima koji vole neposredan, sočan i životan humor.

Jer, vic nije naučna rasprava niti književni tekst koji mora zadovoljiti sve jezičke norme. Njegova snaga često se nalazi upravo u načinu na koji je ispričan, u narodskom izrazu, neočekivanom obratu i završnoj poenti koja slušaoca ili čitaoca zatekne nespremnog.

Ipak, Fuadova vrijednost nije samo u tome što je prikupio veliki broj viceva. Mnogo je značajnije što ih nije zadržao samo za sebe. Kroz knjige, dramske predstave i monodrame, svoju bogatu riznicu humora dijelio je s publikom, darujući ljudima trenutke radosti, opuštanja i zaborava na svakodnevne probleme. Njegov cilj nije bio da se vicevi samo čitaju nego da zažive među ljudima, na pozorišnim daskama, u neposrednom kontaktu s publikom.

Upravo je tu posebnost njegovog rada. Sakupljati viceve znači čuvati jedan oblik narodnog stvaralaštva, ali ih scenski interpretirati znači udahnuti im novi život. Fuad je znao da publika ne dolazi na predstavu samo da bi čula nekoliko šala. Ona dolazi da doživi atmosferu, da prepozna sebe i svoju svakodnevicu, da se nasmije vlastitim slabostima i da, makar na sat ili dva, zaboravi na ono što je izvan pozorišne sale.

Kada politčari postanu konkurencija humoristima

Posebno zanimljiva, ali i prilično porazna dimenzija Beganovićevog stvaralaštva jeste njegov odnos prema savremenoj političkoj stvarnosti.

Nekada su humoristi i satiričari morali ulagati mnogo truda da bi pronašli temu koja će nasmijati publiku. Posmatrali su društvo, bilježili ljudske mane, analizirali postupke pojedinaca i kroz duhovite dosjetke ukazivali na pojave koje su opterećivale svakodnevni život. Danas, čini se, posao im je znatno olakšan. Politička scena svakodnevno nudi toliko neobičnih izjava, obećanja, odluka i postupaka da humoristi često nemaju potrebu ništa izmišljati.

Političari su, svojim djelovanjem, postali ozbiljna konkurencija ljudima koji su se profesionalno opredijelili za humor. Ono što bi nekada bilo teško zamisliti i u najmaštovitijem satiričnom scenariju danas se nerijetko događa u stvarnosti. Obećanja bez pokrića, međusobna optuživanja, politička nadmudrivanja, prebacivanje odgovornosti, neispunjene obaveze i svakodnevne demonstracije političke nedosljednosti postali su gotovo neiscrpan izvor materijala za satiričare.

Ipak, iza tog prividno komičnog ambijenta krije se ozbiljna društvena tragedija. Ono što bi u normalnim okolnostima trebalo izazivati samo podsmijeh često proizvodi konkretne posljedice u životima običnih ljudi. Građani se smiju političkim dosjetkama, ali istovremeno snose teret pogrešnih odluka, neodgovornosti i neispunjenih obećanja.

Zato Beganovićeva opaska o političarima kao najvećoj konkurenciji humoristima nije samo duhovita dosjetka. Ona je svojevrsna dijagnoza društva u kojem stvarnost sve češće nadmašuje satiru.

Međutim, postoji još jedan paradoks. Oni koji bi trebali biti najčešća meta humorističke i satiričke kritike istovremeno su često i oni od kojih se očekuje da podrže kulturne projekte, predstave, knjige i druge stvaralačke poduhvate. A upravo tu nastaje problem.

Humoristi i satiričari kritikuju vlast, ukazuju na njene propuste i ismijavaju društvene anomalije, ali kada dođe vrijeme da se njihov rad institucionalno podrži, vrata se često zatvaraju. Nema dovoljno razumijevanja, nema odgovarajućih fondova, nema kontinuirane podrške, a projekti koji bi mogli obogatiti kulturni život sredine ostaju prepušteni entuzijazmu pojedinaca.

Naravno, podrška kulturi ne bi smjela zavisiti od toga hoće li neki umjetnik pohvaliti ili kritikovati vlast. Javna sredstva namijenjena kulturi pripadaju građanima i trebala bi biti dostupna kvalitetnim projektima, bez obzira na to kakav stav njihov autor ima prema nosiocima političkih funkcija.

Satira ne može biti slobodna ako zavisi od dobre volje onih koje kritikuje. Još manje može napredovati u sredini u kojoj se od umjetnika očekuje da zabavlja publiku, ali ne i da postavlja neugodna pitanja.

Zbog toga je položaj ljudi poput Fuada Beganovića Šoka posebno zanimljiv. Oni svojim radom pokazuju koliko je humor potreban društvu, ali istovremeno svjedoče koliko je teško opstati u profesiji u kojoj je sloboda izražavanja jedna od osnovnih vrijednosti.

Porodica ispred estradne karijere

Iza javnog lika Fuada Beganovića Šoka, satiričara koji je godinama nastojao nasmijavati druge, nalazi se i jedna sasvim drugačija, tiha i ljudska priča.

Rođen je 1958. godine u Fojnici, kako voli u šali reći – greškom svojih roditelja. Sklonost prema humoru i daskama koje život znače otkrio je veoma rano. Svoju umjetničku karijeru započeo je u amaterskom pozorištu u Travniku, gdje je napravio prve korake u svijetu glume i scenskog izražavanja. Kasnije se okušao i u pisanju, stvarajući drame i monodrame humorističkog i satiričnog karaktera.

Za sebe će reći da je po nacionalnosti humorista, dok je, kada je riječ o stranačkom opredjeljenju, simpatizer svih političkih stranaka. Razlog za to objašnjava na sebi svojstven način: stranke, umjesto kvalitetom svog rada, često svojim postupcima prave takve smijurije da im i profesionalni humoristi mogu pozavidjeti na idejama.

Ipak, život nije uvijek dopuštao da se sve odvija onako kako bi želio. Zbog zdravstvenih problema svoje supruge, Fuad se posljednjih godina pomalo udaljio od pozorišnih dasaka i estradne scene. Trenutno živi u rodnoj Fojnici, gdje je, kako sam kaže, njegov svakodnevni život u velikoj mjeri posvećen brizi o supruzi.

Njegova odluka da „zamrzne“ estradnu karijeru kako bi se posvetio porodici govori mnogo više od bilo kakve biografske rečenice. Čovjek koji je godinama drugima poklanjao smijeh, koji je na pozornici znao nasmijati i one kojima nije bilo do smijeha, u jednom trenutku odlučio je da svoje vrijeme, energiju i pažnju usmjeri tamo gdje je najpotrebniji.

Nije to odustajanje od umjetnosti niti poraz pred životnim okolnostima. To je izbor čovjeka koji je prepoznao šta mu je u određenom trenutku najvažnije. Estradna karijera može sačekati, nove predstave mogu ostati u ladici, a publika će, ako bude prilike, ponovo dobiti mogućnost da ga vidi na sceni. Porodica, međutim, ima svoje potrebe i svoje trenutke koji se ne mogu odlagati.

U vremenu kada se uspjeh često mjeri javnom vidljivošću, brojem nastupa, aplauzima i medijskom pažnjom, Fuadov postupak podsjeća da postoje i neke druge vrijednosti. Nisu sve životne pobjede one koje se osvajaju pred publikom. Neke se ostvaruju daleko od pozornice, bez aplauza i reflektora, u svakodnevnoj brizi, strpljenju i odgovornosti prema najbližima.

Golubovi, kanarinci i nove stvaralačke ideje

Pored brige o supruzi i svakodnevnih obaveza, Beganović nije napustio ni svoje male stvaralačke i životne radosti. Posvetio se golubovima i kanarincima, društvu koje mu, kako kaže, pomaže da zaboravi ovozemaljske brige.

-Uz ptice pomalo zaboravljam ovozemaljske brige, kaže Fuad. Uz njih mi vrijeme brže leti. Skupljam još uvijek viceve, a za drame i monodrame nemam više mogućnosti jer mi je briga o supruzi preča od estradne karijere.

Ipak, njegova kreativna radoznalost nije nestala. Naprotiv, u njemu i dalje tinja želja da publici ponudi nešto novo i drugačije. Pripremio je, kako najavljuje, jedan veoma zanimljiv projekat koji će najprije biti objavljen u formi knjige, a čija bi se tema, prema njegovom mišljenju, mogla pretočiti i u scenario za dobar film.

-Nastojat ću da temu ne pregazi vrijeme, jer me „ubiše“ ovi današnji političari koji svojim postupcima zasmijavaju narod, ističe Beganović. Oni su danas najveća konkurencija humoristima.

U toj njegovoj rečenici ponovo se susreću humor i gorčina, smijeh i društvena kritika, stvaralačka želja i realnost koja često ne ide naruku umjetnicima.

Fuad Beganović Šok pripada onoj vrsti stvaralaca koji nisu čekali idealne uslove da bi počeli raditi. Pisao je, glumio, nastupao, sakupljao viceve, čuvao dosjetke i kroz različite oblike umjetničkog izražavanja nastojao obogatiti svakodnevicu ljudi oko sebe. Njegovih više hiljada prikupljenih viceva nisu samo zbirka duhovitih priča. Oni su i svojevrsna arhiva narodnog duha, ljudskih karaktera, vremena i prilika u kojima su nastajali.

Njegove knjige, drame i monodrame svjedoče o čovjeku koji je razumio da smijeh nije samo zabava. On može biti lijek za trenutnu tugu, način da se lakše podnesu životne teškoće, ali i snažno sredstvo društvene kritike.

Možda Fuad Beganović Šok danas nije onoliko prisutan na pozorišnim i estradnim scenama koliko bi to želio, ali nije ni prestao biti ono što je oduvijek bio – čovjek koji razmišlja kroz humor i stvarnost posmatra očima satiričara.

Njegova životna priča pokazuje da umjetnička karijera ne mora uvijek biti u prvom planu da bi čovjek ostao stvaralac. Nekada se stvaralaštvo nastavlja kroz knjigu koja čeka objavljivanje, vic koji će tek biti zapisan, ideju koja se čuva za neka bolja vremena ili jednostavno kroz spremnost da se, uprkos svemu, ne izgubi smisao za humor.

A političarima, njegovim najvećim konkurentima, ostaje da razmisle o jednoj činjenici: humoristi i satiričari možda mogu ostati bez pozornice, ali teško da će ostati bez inspiracije dok god društvo bude proizvodilo dovoljno materijala za njihovu kritiku.

I dok Fuad Beganović Šok, uz svoje golubove i kanarince, još uvijek prikuplja viceve i razmišlja o novim projektima, njegova publika može samo poželjeti da se ponovo sretnu – makar između korica neke nove knjige, a možda jednog dana i pod svjetlima pozorišnih reflektora.

Jer, smijeh koji je godinama darivao drugima zaslužuje da traje. A čovjek koji je toliko puta drugima uljepšao dan zaslužuje da se i njegov stvaralački trud prepozna i podrži.

TEKST&FOTO – Eset MURAČEVIĆ