Dr. sc. Amra Imširagić: Stručni i društveni osvrt na uticaj digitalnih medija na odrastanje, formiranje stavova i vrijednosti mladih.

Postoji jedna promjena u odrastanju djece o kojoj se još uvijek ne govori dovoljno ozbiljno. Djeca danas ne odrastaju samo uz roditelje, nastavnike, vršnjake i knjige. Odrastaju i uz algoritme koji im svakodnevno nude sadržaje, preporučuju šta će gledati, slušati, čitati i čemu će posvetiti pažnju. Nekada su odrasli imali mnogo jasniju predstavu o tome ko utiče na formiranje dječijih stavova. Danas dijete može provesti sate u digitalnom prostoru, susresti se s hiljadama poruka, mišljenja i životnih obrazaca, a da roditelj gotovo ništa ne zna o sadržajima kojima je bilo izloženo. Zato se nameće pitanje koje prevazilazi raspravu o vremenu provedenom pred ekranom: ko danas učestvuje u odgoju djece i ko oblikuje predstave mladih o sebi, drugima i svijetu u kojem žive?
Društvene mreže odavno nisu samo prostor za razmjenu fotografija, poruka i informacija. One predstavljaju digitalno okruženje u kojem se susreću zabava, obrazovanje, marketing, lična promocija i različiti oblici uticaja na korisnike. Algoritmi analiziraju ponašanje korisnika, njihova interesovanja, reakcije i vrijeme zadržavanja na određenim sadržajima. Na osnovu tih podataka preporučuju nove sadržaje za koje procjenjuju da bi mogli privući njihovu pažnju. Upravo tu počinje ozbiljno pitanje odgovornosti. Dijete ne mora svjesno tražiti određeni sadržaj da bi mu on postao svakodnevno dostupan. Jedan pregledani video može otvoriti prostor za niz sličnih preporuka. Tako se interesovanja mogu postepeno usmjeravati, a određeni stavovi i obrasci ponašanja ponavljanjem postajati sve prisutniji. Algoritam ne poznaje djetetove razvojne potrebe, emocionalnu zrelost niti porodične okolnosti. On ne preuzima odgovornost za posljedice sadržaja koje preporučuje. Njegova uloga je tehnološka, ali posljedice njegovog djelovanja mogu biti duboko društvene i odgojne. Zbog toga odrasli više ne mogu govoriti o medijima kao o nečemu što se nalazi izvan odgojnog procesa.

Dino Vranjković: Perspektiva studenta koji pripada prvoj generaciji koja je odrasla uz digitalni sadržaj.

Već zadnjih 20 godina djeca pripadaju digitalnoj eri odrastanja. Kao neko ko pripada prvim generacijama ove djece smatram se kompetentnim da govorim o ovoj temi. Kako se elektronika počela masovno širiti krajem devedesetih godina, a pogotovo početkom 2000–ih već je bilo jasno da kompjuteri i telefoni više nisu prisutni u poslovnom svijetu ili svijetu odraslih. Telefoni, tableti, računari, su sve više pratili novije trendove među mlađom publikom. Djeca i tinejđeri su se sve više zanimali za noviju tehnologiju, a tek generacija 2000–ih koja je praktički prva generacija koja se rodila i odrasla uz veliki pristup elektronici.

Mogu da kažem da je biti prva generacija koja je odrasla u tehnološkoj eri veoma nostalgično. Kompjuteri i telefoni su se tek prilagođavali mlađoj populaciji, svakim danom su se objavljivale nove igrice i aplikacije, a kompanije su ulagale veliku maštu i trud da svaka igrica ili aplikacija ima nešto svoje i da ne liči na kopiju druge; kao i telefoni koji su se tek počeli razvijati i svaki novi je značio neki novi izgled i neki novi stil. Društvene mreže su bile samo mjesto za objavljivanje slika i povezivanje sa drugima. Generacija 2000–ih može potvrditi da je život do 2020 godine bio nekako šareniji i življi. Vjerovatno zbog velikog upotrebljavanja maksimalizma, kojeg su sve kompanije koristile i  praktikovale. Nakon 2020 godine se desio jedan veliki obrt i svima je dosadilo preveliko šarenilo, previše detalja i svi su se okrenuli prema minimalizmu koji je praktikovao mnogo smireniji i “čišći izgled”. Kompanije su prestale da ulažu veliki novac na detalje i nove aplikacije i pronašle su način kako da brzo i lako bez mnogo truda dođu do velikog novca.

Kreativnost je nestala, igrice su počele da liče jedna na drugu, a aplikacije bez “plaćanja unutar nje” praktično su bile osuđene na propast. Elektronika je postala uređaj za brzu zaradu i tako je počeo da se javlja algoritam kojeg kompanije koriste da upravo zadrže korisnike sve više na društvenim mrežama.

Dovoljno je da dijete pogleda jedan video, algoritam će mu “slati” sve više sličnih videa dok dijete ne postane praktično ovisno o društvenim mrežama. Da bismo znali šta se događa sa djetetom moramo da upoznamo biologiju mozga. Mozak se sve više navikava na brzu zabavu koji mu algoritam servira i luči sve više dopamina – hormona koji je zadužen za osjećaj sreće i nagrade. Djetetu postaje sve teže da se odvoji od tog brzog, dnevnog izvora zadovoljstva i postaje mladi elektronski narkoman.

Najjednostavnije rečeno, elektronika više nije samo “još jedan predmet” ili “još jedan hobi”. Elektronika je postala dio nas i mi smo dio nje, mi živimo u elektronskoj eri. Ona nam je donijela olakšanje u dnevnom životu, učenju, radu… ali ona ima svoje mane i opasnosti i vjerujem da ćemo o “bolestima prekomjernog izlaganja algoritmima i elektronskim sadržajima” tek da pričamo za nekoliko godina, dok se sve više mladih osoba i djece bude javljo sa simptomima agresije, nedovoljno razvijenog razmišljanja i interakcije, zaostalog govorno–jezičkog razvoja… koje današnji doktori olako zapisuju kao simptome disharmoničnog razvoja.

Dr. sc. Amra Imširagić: Pedagoška perspektiva

Period djetinjstva i adolescencije posebno je značajan za razvoj identiteta, samopouzdanja i osjećaja pripadnosti. Mišljenje vršnjaka, prihvatanje u grupi i potreba za potvrdom predstavljaju važne elemente odrastanja. Digitalni mediji tim potrebama daju novu dimenziju. Broj pratilaca, lajkova, komentara i pregleda postaje vidljiv pokazatelj popularnosti. Fotografije, snimci i pažljivo odabrani prizori iz života drugih ljudi mogu stvoriti nerealnu predstavu o uspjehu, izgledu, materijalnom statusu i sreći. Dijete koje još uvijek razvija sliku o sebi može početi upoređivati vlastiti život s digitalno predstavljenim životima drugih. Ono što vidi često ne predstavlja svakodnevnu stvarnost, nego njen odabrani i uređeni prikaz. Takvo poređenje može uticati na doživljaj vlastite vrijednosti, osjećaj pripadnosti i emocionalnu sigurnost. Posebno je važno razumjeti da djeca ne posjeduju uvijek dovoljno iskustva i kritičke zrelosti da bi prepoznala razliku između stvarnosti i njenog digitalnog prikaza. Zato odgovornost odraslih nije u tome da ismijavaju interesovanja mladih ili unaprijed osuđuju sve što gledaju. Njihova odgovornost je da razvijaju sposobnost razgovora, preispitivanja i razumijevanja poruka koje djeca svakodnevno primaju. Roditelji ne mogu odgoj prepustiti ekranima
Porodica ostaje jedno od najvažnijih okruženja u kojem dijete razvija prve predstave o sebi, drugim ljudima, odnosima i svijetu.