Jedna spontana autorska i ljudska priča zaokružuje se na gradskom mezarju u predgradju Zvornika. Inicijativa o nevelikom simboličnom obilježju je krenula i mogla biti prekretnica za dalje, a ovaj jedinstveni prostor sa bijelim cvijetom u centru napokon dobije onaj značaj koji  treba da pripada.

Piše Sead Hambiralović

Na Google nalazi se Srce mi je ostalo kod Egejskog mora, onda Srce mi je ostalo u domu na Savi… I brojne varijacije. O ovom srcu tek treba da se čuje i biće nadopuna Sidranovog (drama U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce, A.S.). Šteta što se ne dade onaj kadar nas dva pred poštom sa muralom Oca na službenom putu i  pločom sa natpisom Trg Kanskog pobjednika bez imena scenariste?! A još veća šteta ne dade se da svrati sa Rezakom u Tornfalksgatan 69  u Örebrou da ga Majka vidi – pamtila kao bucmaskog dječačića. Bolje što je ispalo tako, jer nije išlo usput i s nogu – glat sam halalio! Isto pretprošlog ljeta tokom slučajnog susreta na slanim jezerima za nemjerljivo teže koje se vuklo pola vijeka..! Mnogi s prve da ne bi – eto ja jesam oprostio zbog jednog detalja i –  neka sam. A siguran da bi se i otac složio..!

PRVO SRCE: Ostalo je na Kazanbašči davne 1967. gdje je vječno počivalište prerano otišlog oca. I prvi projektni zadatak koji sam kao dječak dobio od amidže Muhameda da na dva sastavljena hamera nacrtam i uradim šablone za spomenik…

Sa Majkinim srcem je ispalo ovako kada su infarkti zaredali. Obično u sitne sate. Desio se mističnan prizor za vrijeme jednog od boravaka u hitnoj na infuzji i višesatnom pračenju. Zaspao li sam na stolici pored kreveta? Kad sam se prenuo gleda me ogozgo, briga li sam joj kako li ću dalje – kad uzdahnu i prošapta: Jedva čekam da u Kazanbašči legnem pored moga Abdulaha… (U jeku korone iz Švedske je dovezena u limenom sanduku, a obred je obavljen sa dozvoljenih samo pet prisutnih – baz sinova, unuka… Majkino obilježje moglo je imati jedino oblik krila i ispiše njeno bezboj puta ponavljano šta je otac rekao da je smiri nakon problema u familiji: NAŠA LJUBAV JE KAO GRANIT, op.a).

DRUGO I TREČE SRCE: Vodilja je bio spomenik na prvoj masovnoj grobnici na Kazanbašči sa ciljem: doći na mjesto zločina i javno zapitati zašto su ubijeni toliki nedužni ljudi?! A paralelno sa osmišljavanjem idejnog rješenja u Švedskoj, koordinacija priprema tri Susreta zvorničke dijaspore Biti u svom gradu. Krenuli od 2004. kada je zasadjeno Drvo sječanja, koje je sastavni dio rješenja u betonskoj suzi sa fontanom i bijelim cvijetom…Narednog ljeta položeni opštonski vijenac prilikom otvaranja spomenika značio je mnogo. Od brojnih programa izdvojiti na Vidikovcu okrugli sto dijaspore o povratku i uspostavljanju pokidanih zavičajnih veza, a jednoglasno usvojeno na Kolegiju gradonačelnika da se na Kaplanu gradi prva Gljiva Mira. U medijima su odjeknule dobre vijesti iz Zvornika, ali malo po malo ispade da se poranilo…

Treče srce vezano je za otkrivanje 11 masovne grobnice, 2016. Na neki način svjedok u rutini dolazaka iz Skandinavije – prvo da zagrlim djedov turban u Donjoj Kazanbašči i tetke, dok su ostali moji u Gornjoj i otac. U blizini neko je počeo kopati mezar…Samo što sam se vratio u Švedsku vijest da na pomenutom mjestu (par godina ranije tu stajao sa Muratom Hurtićem i pitao kako otkrivaju…?) – slučajno je nadjena masovna grobnica sa 11 ubijenih. Medju njima i Kjašif Smajlović, doajen zvorničkog novinarstva. Zakazana je identifikacija, a za tri dana biće sahranjen na Vlakovu u Aleji veterana. Mogu li doći? A tek stigao. Kako se brzo spremiti, rezervisati let? Nije tu bilo dileme za vrijeme jutarnje kafe koju sam odšutio suznih očiju. Dobri Kjašif, dobri Kjašif… I Majkino brižno:Trebaš otići …

Stigao na vrijeme. I na identifikaciju, i na zvornički čegrljak da nadjem 7 najljepših oblutaka koje ću položiti na doajenovu humku i spremim oproštajni govor…

IDEJNO RJEŠENJE NOVOG OBILJEŽJA: Prijedlog je stilizovano srce, sa lijeve strane poznata ilustracija Bijelog Goluba kako nosi Gljivu Mira, s desna kratki bijeli natpis. Granitno obilježje biće nevelikog gabarita 60×60 cm. Sve ostalo oko procedure, formiranje inicijativnog odbora slično kao sa izgradnjom centralnog spomenika. Mnogo manje zahtjevnosti a obezbijedjeno je finansiranje. I prilika da se pronadju davno poslane skice i aktuelizira prijedlog table Kazanbašča sa strelicom pored magistralnog puta. Mogle biti aktuelne još neke ideje koje bi lijepo zaokružile jedinstvenost ovog mezarja.

PRILOG: Završni radovi na spomeniku Kazanbašča,2005. Nakon što su Sena Sabirović i Rabija Buljubašić sivom ofarbale betonsku “suzu” ostalo je autoru idejnog rješenja da precizno završi bijeli cvijet…

„…Narednog dana sve je bilo gotovo. Kada su Rabija i Sena otišle, odlučio sam sačekati da se fontana napuni i provjerim nivo. Zbog slabog dotoka, znao sam da će potrajati, ali nije mi se išlo kući dok se ne uvjerim da je sve u redu. Sunce je naginjalo zapadu. Od šume je dolazila svježina sa sjenkama koje su dosegle do polovine mezarja. Dio ploče već je bio u hladu. Prvo sam sjeo, a onda je umorno tijelo samo sebi odredilo kako će biti najbolje i sasvim ispružilo na vrući beton. Ugodna toplota krenula je odozdo militi i učas sasvim me omamila. Ne bi se moglo reći da je nadolazio san, već neko stanje sastavljanja – sa ovom toplom pločom,  zemljom, zrakom, nebom iznad… Za to vrijeme je neveliki mlaz na sredini cvijeta tiho i jednolično grgoljio, izdvojen od ostalih zvukova, i milovao mi uši. Ležao sam tako omamljen dok su se misli otromile i lijeno kolale po glavi. I, ona najglavnija, spoznaja da se nešto važno privodi kraju.

     Strah? Koji strah? Pa okolo je moj grad, moji. Niže od ploče, ni dvadeset koraka – otac, nena, tetke, ujna… Jedino, taj neko ako naiđe može se prepasti ako me ugleda kako ležim.

     I, tako, sâm, nasred mezarja, zaspao li sam.? Prenu me cvrkut ptica. Pogledao sam kako se puni fontana. Stigla je do polovine. Oči su mi bile u samom nivou mlaza, ne višeg od pedlja. Suša je i štrecnu me: Šta ako dotok presahne? Ova pomisao me zgrozi. Ne, to se jednostavno ne smije dogoditi! Fontana i bijeli cvijet u vodi sve zaokružuju. U najgorem slučaju nekako bi navukli vodu. 

     Ali, zašto se toliko brinem? Viša je sila ako izvor presahne. Nakon prvih kiša rezervoar će se napuniti i sa fontanom biće kako je zamišljeno. Biće tako tada, ali silno sam želim da bude sada. Na otvaranju.

     Procjenjujem jačinu mlaza. Sve više sam siguran da neće stati. Onda mi prostruji glavom:

      – Pa ja ležim na mjestu masovne grobnice!!!

     A sto trideset dvoje je ovdje ležalo. Sa druge obale su gledali. Mrtve je dovozio kamion žute boje… Ja ležim, živ, a oni su bili ispod zemlje, metar, dva i već koliko je trebalo da se trag zametne. I tek nedavno izvađeni. Na tom istom mjestu živ ležim, osjećam ugodnu toplinu ploče, čujem ševu iz šume, razmišljam. Kad se fontana napuni, krenuću. Kao obično, majicu prebaciti preko ramena, baciti pogled na rijeku, proći pored rodne kuće, sasvim oronule,  pozdraviti se sa Vidakovcima koji pred prodavnicom piju pivo. U Beksuji pitati Nusretu je li Ćatu popustila glava, sjesti na balkon sa majkom i ispričati joj dokle se stiglo.

     A oni? Ono što je ostalo od njih. Mnogi su još u kesama. Oni više neće nikud. Ostaje im još jedinio da čekaju na red, tugo naša, da se smaknu brojevi i postave imena. 

     Ne, ne pada mi teško. I nije ovo nikakav posao. Nešto je drugo. Više. Najviše, što ispunjava, ushićuje, nosi.  Pogotovo što je blizu završnice i ide po planu.

* * * * *   

     Ostalo je da se ispred srebrnog borića postavi spomen-ploča i okolo panjevi. A kada je i to urađeno, sjeo sam na panj pored fontane i nisam mogao vjerovati da smo stigli do kraja. Pa i taj jedva primjetan mlaz iz bijelog cvijeta dobro se držao, tamam koliko treba i sa ponekim krugom na površini, ili voda zatitra na toplom povjetarcu…    (Roman Bijeli cvijet iznad puta, S.H).

• Ovaj fotos prvi put se objavljuje – nestvaran prizor na centru Kazanbašče, jula 2005. dok je nakon završenog farbanja bijelog cvijeta čekao da se napuni fontana (Prilog na kraju kolumne).
• Na naslovnoj fotografiji – kolumnista ovog portala na fotosu sa kartonskim šablonom budućeg obilježja na Kazanbašči u prolazu pored rodne kuće na “granici” Beksuje i Vidakove njive.

Preuzimanje dijela ili kompletnog teksta dozvoljeno je uz odobrenje autora / Službeni glasnik BiH broj 63/10 ZAKON O AUTORSKOM I SRODNIM PRAVIMA.

_________________________________________­____

Kolumne i objave u funkciji regionalnog projekta u osnivanju Gljiva Mira – DaBudeBolje; Reference osnivača projekta OVDJE . Prenose portali: Bolja Tuzla, Regional i povremeno BHDINFODESK i ŠEHER BANJALUKA u Švedskoj; Fb stranice: BIH DIJASPORA INFODESK i Gljiva Mira;  info.gljivamira@gmail.com & dabudebolje@gmail.com     Tel:060 3389166