Nijedan grad u našoj državi nema stanovnika takve istrajne odanosti i posvećene ljubavi prema svom rodnom gradu kao što Tuzla ima svog Sulejmana Mulića Šulca. Tuzlak i po rođenju i po porijeklu jer su svi njegovi bliži i dalji preci iz Tuzle, cijeli život i rad posvetio je Tuzli.

A, postigao je mnogo i uradio još više i još uvijek neumorno radi iako je penzioner već godinama. Svojim neprihvatanjem da nastavi porodičnu tradiciju bavljenja mašinstvom, još sedamdesetih godina 20. vijeka napušta dobro uhodan posao i upisuje se na tek otvorenu Pedagošku akademiju u Tuzli. I shvata da to nije bio samo trenutni hir, nego poziv sudbine kojoj se on odazvao jer se tu osjećao najsretnijim, kada stiče nova znanja, druži sa ljudima od kojih može mnogo da nauči i od tada to postaje njegov svojevrsni spiritus movens. Imao je plemeniti cilj, uporno i strpljivo radio i upoznavao i družio sa zanimljivim ljudima i širio krug prijatelja, kolega i poznanika. Sva njegova druženja su uvijek bila obojena vedrim bojama smijeha i šale, pa je omiljen i rado viđen u svakom društvu. Nakon diplomiranja sa posebnim entuzijazmom i iskrenim zadovoljstvom radi sa djecom, postiže respektabilne poslovne rezultate.

Učenici mu vjeruju jer im je znao pristupiti kao osoba do kojih mu je stalo, a roditelji poštuju jer je često znao ukazati i pomoći oko određenih deformiteta i odstupanja u tjelesnom razvoju koju oni sami nisu prepoznali. Uporan i radoznao, ne zapostavlja ni naučnu karijeru pa završava studij na fakultetu za Fizičku kulturu Univerziteta u Tuzli i magistrira, ni lični život ne zanemaruje pa stvara skladnu, zdravu i pametnu porodicu. I sve je za njega imalo i svoje vrijeme i svoj trenutak jer je u svakoj životnoj fazi prepoznavao šansu da napreduje, ali i da što više doprinese svom voljenom gradu i zajednici kojoj svim svojim srcem pripada.

U penziji nikako ne miruje, ne povlači se i ne izolira od ljudi jer mu to jednostavno ne dopušta osjećaj druželjubivosti koji je stekao u svojoj rodnoj mahali Kuli i uvijek punoj porodičnoj kući u Sokačiću čija su vrata bila širom otvorena za sve dobronamjerne ljude. Naprotiv, sa svojom Fahirom postaju strastveni putnici i zajedno obilaze mnoge destinacije, daleke i nešto bliže i sve nesebično dijeli svojim prijateljima na Facebook društvenoj mreži, na njihovo masovno prihvaćanje i oduševljenje. Iz svog stana redovno i disciplinirano, gotovo vojnički, svako jutro izlazi sa ruksakom na leđima i štapovima za hodanje i korača dobro poznatim ulicama i stazama, zaboravljenim sokacima i zaraslim puteljcima zbog ličnog zdravlja, ali i nepresušne želje za druženjem. I susreće drage ljude, stare i mlade, svoje bivše učenike, znane i neznane Tuzlake sa kojima razmjeni pozdrav, lijepu riječ i kratku priču, a često i nasmijava svojim šalama i dogodovštinama.

U ovim haotičnim i nesigurnim vremenima, gotovo svi vole ljude koji ih nasmiju i oraspolože pa i podstaknu da učine nešto lijepo za sebe i druge. I gotovo svi pozitivno i rado reaguju, jer im Šulc poklanja poštovanje i pažnju i vraća vjeru u ljudsku dobrotu. Kada se vrati u stan poslije pređenih više od 10000 koraka, sa puno ljubavi i iskrenog ponosa na svoje sugrađane, u najboljoj vjeri i poštenoj namjeri, sve fotografije i priče sakuplja, opisuje i postavlja na Facebook. I sve ostalo je istorija! Na čast idejnom tvorcu i autoru Mulić Sulejmanu Šulcu, prva knjiga Bio u Tuzli (2021.) u formi koja do tada nije korištena u izdavaštvu Tuzle, postala je fenomen sa 4 izdanja.

Mnogima je donijela radost i sreću, nježna sjećanja i nostalgiju i uglavnom sve pozitivne reakcije. Uspjeh i prodaja knjige, Sulejmana nije uljuljkalo nego samo podstaklo da više radi, vrijedno sakuplja svjedočenja, uporno istražuje rijetko dostupne izvore, razgovara sa ljudima, odlučan u namjeri da što više tema obuhvati, ljudi prikaže i podsjeti na važne lokacije kulturnog i društvenog života jednog ne tako davnog vremena. Teško pronalazi potrebne podatke i stare fotografije jer ništa nije sistematizirano, pohranjeno niti digitalizirano tamo gdje bi trebalo biti, pažljivo zapisuje razgovore, sva svjedočenja i sjećanja prenosi na papir jer dobro zna da samo ono što je zapisano ostaje i biva sačuvano za budućnost. Ali, u važnost kulture sjećanja puno ne vjeruju oni koji bi po službenoj dužnosti trebali vjerovati i podržavati pa autor Sulejman Mulić Šulc, svoje sljedeće dvije knjige: Bio u Tuzli, zbirka sjećanja (2025.) i Grad u ljudima, ljudi u gradu (2026.) objavljuje i distribuira u vlastitom trošku jer ga ništa ne može spriječiti u časnoj namjeri da ostavi trajni pisani trag o svima nama prolaznima u jednom datom vremenskom fragmentu u našem voljenom gradu koji je vječan.

Na sramotu onih koji nisu uvidjeli potencijal ovih knjiga za promociju Tuzle, njene biti i postojanja, njene prošlosti i sadašnjosti.

A, ovo su knjige i svojevrsni poetski, gotovo starinski, leksikon o dragim ljudima kojih više nema, njihovim plemenitim životima koje su ugradili u grad, navikama i snovima, ali i spomenar o ljudima danas, njihovim pričama i postignućima koji oblikuju sadašnju Tuzlu. I na žalost, kao da nisu svjesni toga oni koji trebaju biti i kao da nije bitno onima kojima bi trebalo biti. A, Tuzlom i dalje hodi Tuzloljubac naš i dugo nam još hodio i pisao samo najljepše o Tuzli i njenim ljudima jer “ljepota spašava svijet”. I na sreću, još ima velikih broj onih koji velikom Dostojevskom vjeruju.

Jasminka Kulaglić Tuzla, 17.04.2024.