Neke ideje se rađaju u institucijama. Druge napuštaju instituciju s ljudima koji su ih prvi razvili. Ideja o fondu za zaštitu dijaspore pripada ovoj drugoj kategoriji.

Njegovo porijeklo seže u godine osnivanja Međunarodnog centra za razvoj migracijske politike (ICMPD) u Beču sredinom 1990-ih. U to vrijeme, ICMPD je bio prilično mala institucija, još uvijek izuzetno ambiciozna u svom pokušaju da razumije migracije izvan uskih okvira granične kontrole. U kancelariji od manje od 100 m² sa samo četiri člana osoblja, odmah preko puta najstarijeg diplomatskog centra za obuku na svijetu – Bečke diplomatske akademije – imao sam privilegiju raditi zajedno s njenim osnivačem, Jonasom Widgrenom, visokim švedskim vladinim zvaničnikom, kao i Willibaldom Pahrom, tada već penzionisanim austrijskim ministrom vanjskih poslova, jednim švicarskim zvaničnikom i tehničkim sekretarom. Jedan od rijetkih gostiju koji je često posjećivao naše prostorije u tim ranim danima bio je bliski Jonasov prijatelj; James N. Purcell (tadašnji generalni direktor Međunarodne organizacije za migracije (IOM) sa sjedištem u Ženevi).

Neformalne, ali sadržajno intenzivne diskusije tih ranih godina ticale su se širokog spektra: kontrola migracija i repatrijacija, tržišta rada i razvoj, ekonomija prevencije i pitanje kako se migracije mogu riješiti ne samo upravljanjem njihovim posljedicama, već i rješavanjem nekih od njihovih temeljnih socio-ekonomskih, razvojnih i demografskih uzroka.

Jedna mala anegdota iz tog perioda ostala je posebno pamtljiva.

Sredinom 1990-ih, Slovenija je navodno hvatala oko 3.000 rumunskih državljana godišnje dok su pokušavali ilegalno preći njen mali dio granice s Italijom, na putu ka Zapadnoj Evropi. Administrativni troškovi hapšenja, obrade, dokumentacije i repatrijacije procijenjeni su na oko hiljadu i šest stotina njemačkih maraka po osobi. Rezultirajući trošak se stoga približio gotovo pet miliona njemačkih maraka godišnje (iz jedne zemlje) – iznos koji bi, prilagođen inflaciji i paritetu kupovne moći u Rumuniji, bio najmanje tri puta veći u današnjem novcu.Značaj primjera nije bio u preciznom izračunu. Niti je to bio argument protiv upravljanja granicama ili suverenog prava država da regulišu migracije. Ilustrovao je šire pitanje koje se više puta pojavljivalo u tim ranim diskusijama: ono što bi se moglo nazvati Ekonomijom prevencije – ekonomska iracionalnost trošenja značajnih resursa na upravljanje posljedicama migracija, dok se relativno manje pažnje posvećuje ekonomskim uslovima koji uopće generišu migracije. Ili, jednostavno, radilo se o povezivanju migracija s razvojem.

Da li bi dio resursa utrošenih na hapšenje i repatrijaciju imao veći dugoročni učinak ako bi se umjesto toga uložio u socio-ekonomsku prevenciju: zapošljavanje, stručno obrazovanje, lokalna preduzeća, poljoprivredu ili infrastrukturu u regijama porijekla? Stoga je od početka bilo jasno: Repatrijacija se bavi posljedicom; prevencija se bavi stanjem.

Ovo je bila samo jedna od mnogih zapažanja i anegdota koje su oblikovale razmišljanje tih ranih, formativnih godina ICMPD-a. Ali to je pomoglo u jačanju prijedloga koji će mi ostati sa mnom: odvojite migracijsku politiku i razvojnu politiku i obje će propasti, prije ili kasnije.

Mnogo se toga promijenilo u migracijskoj politici od ranih godina ogromnih migracijskih kretanja u Evropi, vođenih političkim promjenama na njenim istočnim i južnim stranama. Decenijama dominantni naglasak nije bio na demografskoj obnovi, već na kontroli migracija: granicama, vizama, iregularnim migracijama, povratku i readmisiji. Ovo se postepeno (posebno nakon Mastrihta i Kopenhagena) razvilo u širi pristup upravljanju migracijama, koji obuhvata legalnu mobilnost, integraciju, migracije radne snage, saradnju razvojnih foruma i sveobuhvatniju međunarodnu koordinaciju.Ali postoji vjerovatno i treća faza koja još uvijek čeka da se u potpunosti razvije: kapitalizacija migracija. Pojam je širi od finansija. Čak i kada je prisilna, migracija ne pomiče ljude same. Ona također pomiče kapital, znanje, profesionalno iskustvo, poduzetništvo, tehnologiju, (etno)mreže i institucionalno pamćenje.

Dijasporske zajednice stoga predstavljaju znatno više od izvora doznaka. Pitanje je kako se ovi raspršeni resursi mogu organizirati tako da sistematski doprinose produktivnom razvoju.

Tu se vraća ideja o Fondu za zaštitu dijaspore. Prijedlog nikada nije bio samo prikupljanje novca dijaspore. Trebalo je stvoriti institucionalni mehanizam putem kojeg bi se relativno skromni pojedinačni doprinosi mogli objediniti, profesionalno upravljati i povezati sa standardima poluge i upravljanja uspostavljenih multilateralnih institucija za finansiranje razvoja.

U svom najjednostavnijem obliku, arhitektura bi objedinila četiri elementa: (i) kapital dijaspore; (ii) multilateralno finansiranje razvoja; (iii) nacionalne razvojne prioritete; i (iv) profesionalno upravljana ulaganja.

Vlada zemlje porijekla bi utvrdila prioritete i pružila odgovarajuće garancije. Dijaspora bi obezbijedila katalitički kapital, potencijalno ga udvostručujući putem odgovarajuće razvojne banke ili subjekta – npr. EU/ropske, međunarodne ili regionalne, kao što je OFID, itd. Institucija za finansiranje razvoja koja učestvuje bi provela dubinsku analizu, primjenjivala fiducijarne i standarde nabavke i, gdje je to primjereno, polugama ili usklađivanjem doprinosa dijaspore. Produktivna preduzeća i lokalne zajednice bi u konačnici imali koristi od ulaganja.

Osnovni sastojak je povjerenje. Zajednice dijaspore često posjeduju i spremnost i kapacitet da investiraju u svoje zemlje porijekla. Ono što često nedostaje je institucionalni okvir koji im daje povjerenje da će njihov novac biti profesionalno upravljan, transparentno raspoređen i zaštićen od političkog uplitanja. Ideja se stoga manje odnosi na stvaranje još jednog finansijskog proizvoda, a više na stvaranje institucionalnog mosta između resursa koji već postoje – i, prije svega, na izgradnju kulturnog i socio-ekonomskog povjerenja (posebno u društvima koja su se oporavila od rata).

Originalna ideja Hedge fonda nastala je prije nego što se terminologija kapitalizacije migracija uobličila.U njenoj srži bio je jednostavan prijedlog: doznake se ne bi trebale smatrati samo privatnim transferima koji podržavaju potrošnju domaćinstava – i uglavnom teku kroz neformalne mreže među članovima porodice i ljudima s drugim direktnim vezama. One bi, pod pravim uvjetima, mogle postati dio mnogo šireg fonda organiziranog kapitala dijaspore sposobnog za podršku produktivnim i strateškim investicijama.

Razlika je bitna. Doznake su već među najvećim i najpouzdanijim finansijskim tokovima povezanim s migracijama. Ipak, one su pretežno fragmentirane na milione pojedinačnih transakcija i odluka domaćinstava. Njihov društveni i ekonomski značaj je neosporan, ali njihov potencijal kao organiziranog razvojnog kapitala ostaje uglavnom nedovoljno iskorišten, ako se uopće koristi.

Izazov stoga nije preusmjeravanje doznaka administrativnim nalogom. To je stvaranje privlačnog i pouzdanog mehanizma putem kojeg članovi dijaspore koji žele investirati to mogu učiniti kolektivno, profesionalno i s jasnom razvojnom svrhom (čak i ako su njihovi doprinosi neravnomjerni i/ili sporadični). To je bila intuicija iza Hedge fonda dijaspore.

Ideja nije ostala ograničena na okruženje evropske migracijske politike. Ubrzo nakon mojih godina u ICMPD-u, moj profesionalni put se okrenuo akademskoj zajednici, istraživanju i angažmanu u međunarodnoj politici. Jonas Widgren, čiji je doprinos evropskoj migracijskoj politici (uključujući III stub politike EU o pravosuđu i unutrašnjim poslovima) bio pionirski, prerano je preminuo. Sam ICMPD se razvijao, kao i migracijska agenda.Međutim, pitanje je ostalo. Tokom narednih decenija, ista osnovna ideja se ponovo pojavila u univerzitetskoj nastavi, istraživanjima, javnim događajima, političkim dokumentima i diskusijama sa vladama i međunarodnim organizacijama.

Bila je prisutna, u različitim oblicima, u mom angažmanu sa sistemom Ujedinjenih nacija, posebno UNODC-om, i u mom radu vezanom za pregovore o Palermskoj konvenciji, njeno potpisivanje i implementaciju (kao i nekoliko drugih fundamentalnih međunarodnih instrumenata kao što je Konvencija UN-a o korupciji itd.). Neka od ovih razmišljanja su potom pronašla svoj put u moje brojne spise i u moju vlastitu knjigu, objavljenu 2025. godine, koja ispituje sistem Palermskog ugovora i druge fundamentalne instrumente savremenog režima međunarodnog krivičnog prava.

Isto šire pitanje pojavilo se i u mom angažmanu s Organizacijom za sigurnost i saradnju u Evropi (OSCE), uključujući rad na politici koji je doprinio diskusijama koje se odražavaju u procesu Ministarskog vijeća OSCE-a. Institucionalni okviri su se promijenili; osnovno pitanje nije: Kako migracije mogu postati ne samo nešto čime se treba upravljati, već i resurs za razvoj?

Diskusija se proširila i izvan Evrope: Tokom godina imao sam priliku razgovarati o aspektima koncepta s visokim predstavnicima međunarodnih organizacija i institucija, uključujući Anitu Gradin, prvu švedsku komesarku EU (za pravosuđe i unutarnje poslove); Donalda J. Johnstona, bivšeg generalnog sekretara OECD-a; Surina Pitsuwana, bivšeg generalnog sekretara ASEAN-a; Sheela Kanta Sharmu, bivšeg generalnog sekretara SAARC-a; Moussu Faki Mahamata, bivšeg predsjedavajućeg Komisije Afričke unije; i Alberta Ramdina, sada generalnog sekretara Organizacije američkih država; kao i Nasser Kamel, generalni sekretar Unije za Mediteran, senator Pascal Allizard, tadašnji potpredsjednik Parlamentarne skupštine OEBS-a i njen specijalni izvjestitelj za mediteranska pitanja, te niz drugih zvaničnika angažovanih tokom godina u platformama Barselonskog procesa i Euro-mediteranske (EU), uključujući Johna Brutona, bivšeg irskog premijera, da spomenemo samo neke.

Ovi razgovori, u različitim trenucima, institucionalnim i regionalnim kontekstima, pojačali su šire zapažanje: zemlje širom Afrike, Azije, Latinske Amerike, Kariba i Jugoistočne Evrope suočavaju se sa izuzetno sličnim okolnostima – značajnim dijasporama, značajnim tokovima doznaka, stalnim razvojnim potrebama i nedovoljnim mehanizmima za transformaciju raspršenih privatnih resursa u strateške razvojne investicije.

Posebno značajni bili su moji angažmani u Džedi, gdje sam vodio pozvane seminare i za Islamsku razvojnu banku (IsDB) i za Organizaciju islamske saradnje (OIC). Tokom tog perioda, vodio sam i značajne razgovore sa dr. Bandarom M. H. Hajjarom, tadašnjim predsjednikom Islamske razvojne banke, o povezivanju resursa dijaspore sa multilateralnim finansiranjem razvoja.

Ove razmjene nisu bile važne zato što su dovele do trenutnog institucionalnog rješenja, već zato što su pokazale da je prvobitno pitanje postavljeno u ranim diskusijama ICMPD-a imalo značaj daleko izvan evropske migracijske politike.

Od doznaka do strateških investicija postajalo je pitanje međunarodnog razvoja, socijalne geografije i demografije, a ne samo upravljanja migracijama.

Predloženi Fond za zaštitu dijaspore ne treba shvatati kao konvencionalni fond za zaštitu u finansijsko-tržišnom smislu. Naziv koji sam mu dao odražava prvobitni koncept; suština je organizovani mehanizam za transformaciju raspršene ušteđevine dijaspore u profesionalno upravljane razvojne investicije.Osnovna arhitektura je namjerno jednostavna. Članovi dijaspore dobrovoljno doprinose profesionalno upravljanom fondu. Multilateralna razvojna institucija koja učestvuje u projektu procjenjuje i, gdje je to prikladno, iskorištava ili usklađuje te resurse. Vlade identifikuju razvojne prioritete i pružaju potreban institucionalni okvir i garancije. Projekti se biraju prema transparentnim socio-ekonomskim i socio-geografskim kriterijima – uključujući tripartitno učešće i donošenje odluka – i provode se prema profesionalnim finansijskim i standardima nabavke.

Cilj nije zamijeniti razvojnu pomoć, direktna strana ulaganja ili postojeće mehanizme finansiranja razvoja. Cilj je dodati nešto što je često nedostajalo: strukturiranu (izgrađujuću povjerenje) vezu između kapitala dijaspore i nacionalnih razvojnih prioriteta.Mala država jugoistočne Evrope pruža jednu moguću ilustraciju: Više od 220.000 dokumentovanih bosanskih državljana živi samo u Austriji. Ako bi svaki doprinio samo deset eura – otprilike cijenu kafe i kriške torte – rezultirajući kapital bi već premašio dva miliona eura od jedne dijasporske zajednice u jednoj zemlji, mjesečno. (Grube procjene predviđaju obim od oko 25 miliona eura samo za Bosance iz njihove evropske dijaspore, dok bi, na primjer, marokanska dijaspora bila deset puta veća.)

Poenta, naravno, nije u tačnom iznosu – budući da su i zemlje pošiljateljice i zemlje primateljice relativno male. Poenta je u tome da razvojni kapital ne počinje nužno s milijardama. Može početi s učešćem i povjerenjem.

Ako bi se takav udruženi kapital naknadno udvostručio putem uspostavljene institucije za finansiranje razvoja, profesionalno procijenio i usmjerio ka produktivnim investicijama, relativno skromni pojedinačni doprinosi mogli bi steći znatno veći ekonomski značaj.

Mala zemlja jugoistočne Evrope – sa izgledima za 600 miliona eura godišnje, stoga bi mogla poslužiti kao jedan od mogućih pilot projekata. Ali koncept nije specifično bosanski. Njegova potencijalna primjena proteže se na zemlje širom Afrike, Azije, Latinske Amerike, Kariba, Bliskog istoka i Sjeverne Afrike (MENA) i Jugoistočne Evrope – zapravo, svugdje gdje koegzistiraju značajne dijaspore, značajni tokovi doznaka i trajne potrebe za razvojem.

Postoji određena ironija u ponovnom razmatranju ideje nakon skoro tri decenije: Kada su se prvobitne diskusije vodile u Beču, jezik kapitalizacije migracija još nije bio uspostavljen, a institucionalna infrastruktura za ulaganja dijaspore bila je znatno manje razvijena.Danas je okruženje drugačije. Zajednice dijaspore su veće, profesionalno povezanije i finansijski sve sofisticiranije. Raznovrsni komunikacijski alati – trenutni i praktično besplatni – zajedno s digitalnim finansijama, transformisali su mogućnosti kolektivnog ulaganja. Multilateralne razvojne banke posjeduju sofisticirane instrumente za procjenu projekata, upravljanje rizicima i mješovito finansiranje. Razvojni značaj mreža dijaspore sada je mnogo šire prepoznat, dok su obimi i uslovi vezani za tradicionalno finansiranje donatora sve teže ispuniti.

Stoga više nije pitanje da li zajednice dijaspore posjeduju resurse. Imaju. Niti je pitanje da li institucije za finansiranje razvoja posjeduju instrumente i stručnost za mobilizaciju kapitala (drugih). Imaju.

Hitnije pitanje je da li se ove dvije realnosti konačno mogu povezati kroz instituciju sposobnu da stekne povjerenje investitora dijaspore, a da pritom ostane usklađena s razvojnim prioritetima zemalja porijekla.

To je bila intuicija koja je stajala iza diskusija u osnivačkim danima ICMPD-a. To je također razlog zašto je moja ideja preživjela uzastopne promjene institucija, profesije i međunarodnog konteksta: od male kancelarije u Beču 1990-ih, preko akademske zajednice, UN-a i UNODC-a, EU (JHA), OSCE-a, OECD-a, Afričke unije, ASEAN-a i SAARC-a, OIC-a i Islamske banke za razvoj, te kroz razgovore s kreatorima politika i liderima u oblasti finansiranja razvoja u različitim dijelovima svijeta, ideja je razmatrana, testirana i postepeno usavršavana.

Stoga se ovdje ne predstavlja kao nova ideja. Naprotiv. To je stara ideja koja je imala skoro tri decenije da sazrije.

Svrha ponovnog razmatranja Fonda za zaštitu dijaspore nije dodavanje još jedne velike teorije već pretrpanom polju migracijske politike (prijedloga). Skromnije je – i možda praktičnije: oporaviti pionirsku ideju iz osnivačkih dana evropske saradnje u oblasti migracijske politike i zapitati se da li je današnje institucionalno i finansijsko okruženje konačno sposobno da joj da praktičan oblik.

Kontrola migracija ostaje neophodnost. Upravljanje migracijama ostaje neophodno. Ali ako su migracije ujedno i izvor kapitala, znanja, poduzetništva i transnacionalne posvećenosti, onda bi sljedeći korak trebao biti kapitalizacija migracija. A ako doznake mogu postati organizirani dijasporski (socio-ekonomski) kapital, onda je sljedeći korak prelazak s doznaka na strateška ulaganja.

Dijaspora Hedge Fund se predlaže kao jedan mogući institucionalni most između ta dva (prostorna i društvena) svijeta. Ideja začeta u Beču 1990-ih možda je, na kraju krajeva, stigla u pravom trenutku – u svijetu sve više (ne)ujedinjenih nacija.

O autoru:
Prof. dr. Anis H. Bajrektarević je predsjedavajući i profesor međunarodnog prava i globalnih političkih studija u Beču, Austrija. Autor je osam knjiga (za američke i evropske izdavače) i brojnih članaka o, uglavnom, geopolitici, energetici i tehnologiji. Profesor je urednik časopisa GHIR (Geopolitics, History and Intl. Relations) sa sjedištem u New Yorku i član je uredničkog odbora nekoliko sličnih specijaliziranih časopisa na tri kontinenta. Početkom ove godine, njegova deveta knjiga je objavljena u New Yorku.

Stavovi izneseni u ovom članku su stavovi autora i ne odražavaju nužno službeni stav IFIMES-a.

Ljubljana/Beč, 28. septembar 2026

Fusnota:
[1] IFIMES – Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije sa sjedištem u Ljubljani, Slovenija, ima specijalni savjetodavni status pri Ekonomsko-socijalnom vijeću ECOSOC/UN, New York, od 2018. godine i izdavač je međunarodne naučne revije „European Perspectives”, link: https://www.europeanperspectives.org/en

(C) 2021 IFIMES