Tenzije između Irana i Izraela datiraju još od 1979. godine i uspostave Islamske Republike Iran, kada je nova teokratska vlast prekinula sve diplomatske odnose s Izraelom, označila ga kao „malog sotonu” i utemeljila ideologiju izvoza islamske revolucije. Ova doktrina bila je naročito usmjerena na podršku šijitskim zajednicama i pokretima širom arapskog svijeta – u Libanu, Iraku, Siriji, Bahreinu, Saudijskoj Arabiji i Jemenu – kroz koju je Teheran nastojao proširiti svoj geopolitički uticaj i potkopati stabilnost dominantno sunitskih režima u regionu.[2]

Tokom narednih decenija, neprijateljstvo između dvije države razvijalo se kroz složene oblike indirektnog sukoba: proxy ratove, podršku militantnim akterima, intenzivan razvoj iranskog nuklearnog i raketnog programa, kao i niz tajnih operacija, kibernetičkih napada i ciljanih likvidacija na obje strane. Kulminacija ovog dugotrajnog rivalstva uslijedila je tokom junskog rata 2025. godine – kratkotrajnog, ali izuzetno intenzivnog direktnog sukoba – u kojem je Izrael izveo široke vazdušne udare na ključne iranske nuklearne i vojne kapacitete, dok je Iran odgovorio masovnim raketnim napadima i aktiviranjem svojih savezničkih paravojnih struktura širom regiona.

Ovaj sukob označio je prekretnicu: dugogodišnje posredno neprijateljstvo transformisalo se u otvoreni vojni konflikt, čime su postavljeni temelji za produbljenu i dugotrajniju regionalnu krizu.

Američka administracija od samog početka demonstrirala je jasnu namjeru da krizu riješi diplomatskim putem. U tom kontekstu, Sjedinjene Države pokrenule su indirektne pregovore s Teheranom uz posredovanje Omana. Prva runda razgovora održana je u Muscatu 12. aprila 2025. godine i okončana bez konkretnog napretka, ali uz očuvanu mogućnost nastavka dijaloga. Novi pokušaj uslijedio je 6. februara 2026. godine, također u Muscatu, dok je završna runda pregovora održana 17. februara u Ženevi, s ciljem postizanja okvirnog sporazuma o zamrzavanju iranskog nuklearnog programa i smanjenju regionalnih tenzija. Međutim, pregovori su istog dana propali, prije svega zbog nepomirljivih razlika u ključnim pitanjima – granicama obogaćivanja uranijuma, ograničenjima balističkog programa i regionalnom uticaju Irana – što je ubrzo dovelo do dramatične eskalacije sukoba.

Sjedinjene Države su se potom našle duboko uvučene u konflikt. Administracija predsjednika Donalda Trumpa vodi vojnu kampanju koja traje već duže od mjesec dana, s ciljem dugoročnog slabljenja iranskog vojnog potencijala, ali uz sve izraženije rizike od šireg regionalnog rata koji bi mogao uključiti dodatne aktere i ozbiljno ugroziti globalnu energetsku sigurnost. Na prvi pogled, riječ je o još jednom bliskoistočnom sukobu u kojem Washington štiti svoje saveznike. Međutim, dublja analiza ukazuje na složeniju realnost: i Iran i Izrael, svaki iz vlastitih strateških pobuda, doprinijeli su uvlačenju Sjedinjenih Država i predsjednika Trumpa u ovaj rat.

Iako američka administracija nije težila novom velikom sukobu, već je Donald Trump u svoj drugi mandat ušao s ambicijom da se profilira kao „predsjednik mira”, pa čak i kao potencijalni dobitnik Nobelove nagrade za mir, dinamika na terenu pokazala se snažnijom od političkih namjera. Tokom samo jedne godine, posredovao je u okončanju više regionalnih sukoba, uključujući i složeni rat u Gazi 2025. godine. Ipak, spiralna eskalacija između Teherana i Tel Aviva, uz neuspjeh pregovora u Ženevi, značajno je suzila prostor za diplomatsko manevrisanje.

Na ovu dinamiku upozorava i poznata misao Mao Zedonga: „Pobjeda, pa pobjeda, pa pobjeda… dok se ne stigne do poraza.” [3] Njena suština leži u upozorenju da čak i niz uspjeha može završiti strateškim neuspjehom ukoliko izostane oprez i dugoročna procjena posljedica. Historija obiluje takvim primjerima: Napoleon Bonaparte, nakon impresivnih vojnih pobjeda, doživio je slom u Rusiji i konačan poraz kod Waterlooa 1815. godine; Adolf Hitler, nakon početnih uspjeha između 1939. i 1942., suočio se s prekretnicom u Staljingradu, koja je označila početak njegovog kraja. Ni same Sjedinjene Države nisu imune na ovu logiku: od Vijetnama 1975. godine, preko Iraka 2010., do haotičnog povlačenja iz Afganistana 2021., niz početnih vojnih uspjeha završavao je strateškim iscrpljivanjem i političkim povlačenjem.

U tom kontekstu, neuspjeli pregovori i rastuće tenzije između Irana i Izraela faktički su uvukli Sjedinjene Države u direktan sukob, u kojem je Donald Trump bio primoran djelovati kako bi očuvao kredibilitet američke moći i zaštitio nacionalne interese u Perzijskom zaljevu – jednoj od ključnih geostrateških zona američkog globalnog angažmana.

Iako je otvoreni sukob izbio 28. februara 2026. godine, njegovi korijeni sežu još u jun 2025., kada je već bio uspostavljen obrazac uzajamnih udara. Eskalacija je tada privremeno zaustavljena 24. juna, kada je Donald Trump intervenisao i naredio obustavu daljih napada – izraelski avioni, koji su se već nalazili iznad iranskog teritorija, opozvani su i vraćeni u baze. Nakon tog kratkotrajnog smirivanja, tenzije su se ponovo intenzivirale kroz niz indirektnih sukoba i strateških pritisaka. Pokušaj deeskalacije putem indirektnih pregovora u Ženevi početkom 2026. završio je neuspjehom, otvarajući put ka konačnoj eskalaciji krajem februara.

Krajem februara ove godine, nakon što su pregovori propali bez dogovora, Izrael je procijenio da je diplomatski put iscrpljen i pokrenuo nove udare na iranske objekte, što je dovelo do dramatičnog pogoršanja sukoba. Iran je uzvratio direktnim gađanjem američkih baza u Iraku i Siriji, dok su Sjedinjene Države, suočene s prijetnjama vlastitim snagama i pritiskom zalivskih saveznika, odlučile djelovati direktno. U martu je pokrenuta koordinirana operacija s Izraelom, koja je obuhvatila ciljanje iranskih nuklearnih kapaciteta, raketnih lansirnih rampi, pomorskih snaga u Hormuškom moreuzu i komandnih struktura Iranske revolucionarne garde.

Ova spiralna dinamika klasičan je primjer mehanizma „akcija–reakcija“, u kojem obje regionalne sile koriste američku moć kao instrument svojih ciljeva. Iran nastoji demonstrirati sposobnost nanošenja neodržive štete američkim interesima, dok Izrael teži trajnom uništenju iranskog nuklearnog programa, smatrajući to pitanjem vlastitog opstanka. U ovom nadmetanju, Sjedinjene Države postepeno gube mogućnost neutralnog posmatranja. Ishod sukoba za Washington ostaje neizvjestan: hoće li se povući, čime bi riskirao gubitak kredibiliteta i otvorio vrata Rusiji i Kini u Perzijskom zaljevu, ili eskalirati kako bi zaštitio svoj ugled, preuzimajući pritom ozbiljne političke i strateške rizike.

Unatoč uništenju stotina iranskih ciljeva i likvidaciji ključnih zapovjednika, rizici za američke trupe su porasli, cijena nafte naglo skočila, a globalna trgovina kroz Hormuški moreuz ozbiljno ugrožena. Iran odbija prijedloge za prekid vatre, zahtijeva reparacije i prijeti zatvaranjem moreuza. Nijedna strana direktno nije povukla okidač koji bi uključio Ameriku, ali su obje kreirale okolnosti u kojima administracija više ne može ostati neutralna.

Izrael je od početka težio rušenju iranskog režima – prvo kroz unutrašnju revoluciju, zatim kroz vojnu kapitulaciju. Oba scenarija propala su bez ostvarenja cilja. Sada sukob ulazi u fazu „opstanak ili propast”, u kojoj nuklearni prag postaje stvarna prijetnja.

Ako Izrael nastavi udare na kritične objekte poput Bushehra ili Fordoa, posljedice neće biti samo regionalne. Čak i najblaži ishod, poput curenja radijacije, mogao bi ugroziti čitav zaljevski prostor. Dalji napadi na nuklearnu infrastrukturu mogli bi ukloniti iranski veto na razvoj atomske bombe, čime bi Iran mogao postati nova Sjeverna Koreja – država s nuklearnim odvraćanjem. U tom trenutku izraelska strategija vratila bi se na početak ili, što je još opasnije, dovela do katastrofe. [4]

Predsjednik Donald Trump pokušava drugačiji pristup. Njegov plan od 15 tačaka, upućen 25. marta preko Pakistana, zahtijeva potpuno odustajanje Irana od nuklearnog naoružanja i hitan završetak rata. Koncept „mir kroz snagu” polazi od realnosti da se iranski program ne može trajno uništiti – može ga se jedino odgoditi. Umjesto dalje eskalacije, plan nudi pregovore s jasno definisanim uvjetima i mogućnostima deeskalacije.

Panika u zaljevskim državama razumljiva je s obzirom na poremećaje u izvozu nafte, koji čini oko 95 % njihovih ekonomija, te stvarne štete po turizam i zračni promet, koji u pojedinim državama čine više od 10 % BDP-a. Energetska neizvjesnost koju rat donosi dodatno opterećuje njihove budžete. Infrastruktura za desalinizaciju, od koje dolazi oko 80 % pitke vode i od koje je gotovo cijeli Perzijski zaljev zavisan, predstavlja dodatnu stratešku ranjivost. Nastavak rata neće uništiti Iran niti njegov nuklearni san, što Izraelu mora biti jasno.

Sukob sada podsjeća na borbe u rimskim arenama, poput Coloseuma, gdje su gladijatori rješavali sudbinu protivnika smrću – samo što u slučaju Izraela i Irana potpuni poraz protivnika nije moguć. Eventualni prelazak u nuklearnu fazu pretvorio bi regionalni konflikt u ozbiljnu globalnu prijetnju.

Zato je sada potrebna mudrost: brz završetak operacije, snažni pregovori i fokus na dugoročnu sigurnost bez nuklearnog Irana. Umjesto opasne eskalacije, razuman dogovor može spriječiti katastrofu i otvoriti put stabilnosti.

Uloga regionalnih saveznika Sjedinjenih Država u ovom sukobu višeslojna je i strateški kompleksna. Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati i druge zalivske države nalaze se u jedinstvenoj poziciji: dijele zabrinutost zbog iranskog nuklearnog programa, ali snose neposredne posljedice eskalacije. Njihova geografska blizina Iranu čini ih ranjivim na raketne napade i potencijalno zatvaranje Hormuškog moreuza, ključnog plovnog puta za globalnu trgovinu naftom.

Ove države vrše pritisak na Washington za nastavak rata i konačan slom iranskog režima, spremne su dijelom pokriti troškove vojnih operacija kako bi vidjele trajni poraz Teherana. Ova dinamika dodatno opterećuje američku administraciju, ali istovremeno pruža predsjedniku Donald Trump prostor da mudro balansira između zaštite američkih interesa i minimiziranja rizika od šireg regionalnog sukoba.

Izrael, kao ključni saveznik SAD-a, ima specifične bezbjednosne interese u samom centru sukoba. Tel Aviv smatra iranski nuklearni program egzistencijalnom prijetnjom i zastupa stav da ga nije moguće neutralisati isključivo diplomatijom. Ova percepcija dovela je do preventivnih vojnih akcija koje su izazvale iranske odgovore, uključujući prijetnje američkim snagama, stvarajući lanac događaja koji je uvukao SAD u direktni sukob.

Vojna kampanja protiv Irana nosi značajne ekonomske troškove. Cijene nafte porasle su kao neposredna posljedica nestabilnosti u Perzijskom zaljevu, što ima inflatorne efekte na američku i globalnu ekonomiju. Troškovi vojnih operacija, uključujući upotrebu precizne municije i logističku podršku, mjere se u milijardama dolara mjesečno.

Ipak, diplomatija ostaje ključni instrument za dugoročno rješenje. Iskustvo iz pregovora u Ženevi pokazuje da razlike između strana jesu značajne, ali nisu nepremostive. Ključni elementi uspješnog nastavka pregovora uključuju jasne garancije sigurnosti, postepeno ukidanje sankcija u zamjenu za provjerljiva ograničenja iranskog nuklearnog programa i uspostavu efektivnih mehanizama nadzora. Trumpova administracija može iskoristiti svoj diplomatski kapital i prethodne mirovne uspjehe kako bi postigla historijski sporazum s Iranom, koji bi ne samo riješio nuklearno pitanje, već otvorio put ka širem regionalnom dijalogu.

Trenutno je malo vjerovatno da SAD izvede široku kopnenu invaziju. Iako pojačavaju vojno prisustvo i provode intenzivne zračne udare na iransku infrastrukturu i vojne ciljeve, nedostatak potrebnih snaga i visoki rizici predstavljaju značajnu prepreku. Za usporedbu, u Zalivskom ratu 1990–1991. SAD je angažovao oko 540.000 vojnika u koaliciji od gotovo milijun ljudi, dok je invazija na Irak 2003. uključivala oko 150–170 tisuća vojnika. U Iraku su šiitske i kurdske zajednice, koje čine oko 80 % stanovništva, bar na početku dočekale američke trupe relativno pozitivno. Suprotno tome, u Iranu narod zasad čvrsto stoji uz vlast, što ograničava potencijalni utjecaj kopnenih operacija.[5]

Realniji scenarij uključuje ograničene operacije, poput kratkotrajnog zračnog desanta na strateške tačke – primjerice otok Kharg ili iransku obalu Hormuškog moreuza. Moreuz, dug oko 167 kilometara, najužem dijelu ima samo 33 kilometra, čineći ga izuzetno osjetljivim prostorom kroz koji prolazi veliki dio svjetske trgovine naftom. Ograničene kopnene operacije mogle bi ciljati kontrolu plovnih puteva, a ne dugotrajnu okupaciju teritorije.

U tom kontekstu, značajnu ulogu mogu igrati Ujedinjeni Arapski Emirati, čija geografska pozicija omogućava logističku i operativnu podršku američkim snagama. Iran istovremeno vodi strategiju koja kombinuje vojnu, ekonomsku i političku dimenziju, otežavajući brzi američki uspjeh i produžavajući sukob u obliku asimetričnog rata.

Najvjerovatniji razvoj događaja ostaje nastavak intenzivnih zračnih udara uz eventualne ograničene kopnene akcije na strateškim lokacijama. Dugotrajna kopnena invazija i dalje je malo vjerovatna, dok sukob ostaje u okviru asimetričnog rata u kojem nijedna strana ne može brzo uspostaviti dominaciju, već nastoji kombinacijom vojnih i političkih sredstava ostvariti svoje ciljeve.

Historija nas uči da beskrajni lanac vojnih „pobjeda” na kraju vodi do tačke u kojoj se gubi strateška prednost, iscrpljuju resursi i narušava legitimitet. Napoleon Bonaparte je pao nakon što je osvojio polovinu Evrope, Aleksandar Veliki se suočio s granicama svojih armija uprkos impresivnim osvajanjima, a Sjedinjene Američke Države doživjele su poraz u Vijetnamu, iako su danas s tom zemljom dobri ekonomski partneri. Lekcija iz historije ostaje trajno upozorenje: ono što danas izgleda kao niz američkih uspjeha protiv Irana, sutra može postati početak dugotrajnog sukoba koji vodi u poraz.

Sjedinjene Američke Države i predsjednik Donald Trump imaju istorijsku priliku da pokažu pravo vodstvo: hitno prekinuti sukob, vratiti se pregovorima i osigurati garancije sigurnosti za sve strane. Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati i Izrael ne smiju pritiskom ili huškanjem administraciju gurnuti u daljnju eskalaciju. Njihovi interesi mogu biti legitimni, ali ne smiju se ostvarivati na račun američkih života i globalne stabilnosti.

Mir nije slabost – mir je najveća strateška pobjeda. Vrijeme je da se svi vrate tom cilju prije nego što „pobjede” postanu nepopravljive. Trump, koji je već pokazao da može zaustaviti ratove brže od drugih, treba ponovo preuzeti ulogu mirotvorca. Njegova težnja za Nobelovom nagradom za mir neće se ostvariti kroz nove udare, već kroz sposobnost da okonča sukob koji su drugi započeli. Region i svijet to očekuju – i to što prije.

Ljubljana/Washington/Brisel, 7.april 2026

Fusnote:
[1] IFIMES – Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije sa sjedištem u Ljubljani, Slovenija, je nosilac specijalnog konzultativnog statusa pri Ekonomsko-socijalnom vijeću ECOSOC/UN, New York, od 2018.godine i izdavač je međunarodne naučne revije „European Perspectives”, link: https://www.europeanperspectives.org/en

[2] Iran–Israel conflict since the 1979 Islamic Revolution, link:  https://www.cfr.org/backgrounder/irans-revolutionary-guards

[3] Chinese proverb: “Victory, victory, victory… until defeat is reached”, link: https://www.goodreads.com/quotes/12087476-victory-victory-victory-until-defeat-is-reached

[4] Chatham House warns that Israeli strikes could accelerate Iran's nuclear program by strengthening hardliner arguments for a bomb, link: www.chathamhouse.org/2025/06/israels-strikes-might-accelerate-irans-race-towards-nuclear-weapons?utm_source

[5] The Washington Post , Pentagon preparing for weeks of ground operations in Iran. (2026, March 29), link:  www.washingtonpost.com/national-security/2026/03/28/trump-iran-ground-troops-marines/?utm_source