Učionica više nije ista. Nekada su djeca u školu donosila radoznalost, nemirne prste uprljane bojama i pitanja bez kraja. Donosila su oguljena koljena, razbarušene misli i svijet koji su tek počinjali da otkrivaju. Danas sve češće donose nešto drugo; navike oblikovane ekranima. To nije samo utisak. Novo istraživanje provedeno u Velikoj Britaniji pokazuje da skoro svako treće dijete koje kreće u školu ne zna pravilno koristiti knjigu. Ne zna okrenuti stranicu, pokušava je “prevući”, kao da će se stranica pomjeriti pod prstima. Na prvi pogled, neko bi se možda nasmijao. Ipak, to nije smiješno, to je upozorenje. Dijete koje ne zna okrenuti stranicu knjige često je dijete koje nije imalo dovoljno prilika da rukama istražuje svijet. Isti podaci govore da gotovo 28% djece ne zna samostalno jesti ili piti, dok više od četvrtine ne koristi toalet bez pomoći, zato što nisu naučila samostalno obavljati. Razlog se često krije u svakodnevici odraslih, u umoru, brzini i potrebi da se dijete na trenutak umiri, pa ekran preuzima ulogu učitelja. Kao neko ko više od dvije decenije radi s djecom, uključujući i djecu s teškoćama u razvoju, osjećam zabrinutost koja ne dolazi iz statistike, nego iz susreta. Iz pogleda djece, njihovih pokušaja da komuniciraju, da razumiju, da pronađu svoje mjesto u svijetu bez dovoljno stvarnih iskustava na koja se mogu osloniti. Razvoj se ne dešava na ekranu.

Razvoj se dešava kada dijete prospe vodu pa nauči da obriše, kada padne pa ustane, kada lista knjigu i vraća se na sliku koja mu se svidjela, kada pogleda odraslog u oči i čeka odgovor… Ekrani nisu neprijatelji, oni su dio našeg vremena i mogu biti korisni. Problem nastaje onda kada postanu zamjena za život. Dijete koje sate provodi pred ekranom ne gubi samo vrijeme, gubi prilike da razvije ruke koje će jednog dana pisati, stvarati i graditi, da razvije govor kroz stvarni dijalog, da nauči strpljenje, čekanje i trud. Zato danas učitelji sve češće ne uče samo slova i brojeve, nego i ono što se nekada podrazumijevalo: kako držati kašiku, kako “tražiti” vodu, kako otići u toalet. To nije samo problem škole. Ipak, to je ogledalo društva. Možda najvažnije pitanje nije da li su ekrani problem? Važnije je zapitati se gdje su odrasli u toj priči. Djeca ne biraju koliko će vremena provesti pred ekranom, odrasli biraju. Takođe, djeca ne biraju da li će im neko čitati priču, odrasli biraju. Oni ne biraju da li će učiti kroz život ili kroz ekran, odrasli biraju. Rješenje nije u zabrani, nego u prisutnosti, u vraćanju onome što je jednostavno i nezamjenjivo: priči prije spavanja, igri na podu, razgovoru bez žurbe, zagrljaju bez distrakcija. Dijete koje nauči osjetiti svijet, znat će ga jednog dana i razumjeti. Dijete koje nauči da je pažnja ljubav, tražit će je, davati i čuvati. Djetinjstvo se ne lista prstom po ekranu, ono se živi, dodiruje i pamti srcem.