Grad odgaja generaciju koja vjeruje da se život može montirati. Stvarnost postaje sirovi materijal za obradu, a ne prostor za živjeti. Svaki trenutak traži kadar, svaka emocija traži publiku. Dijete više ne pita kako nešto uraditi, nego kako to snimiti.

Vrijednost se mjeri vidljivošću. Što se više vidi, to se više vrijedi. Takva matematika briše granicu između stvarnog i izmišljenog. Nasmijano lice postaje obaveza, a ne osjećaj. Uređeni životi ulaze u dječije sobe bez kucanja. Tamo prave nered koji se ne vidi izvana. Unutra nastaje tiho poređenje koja ne prestaje. Tuđe najbolje verzije postaju mjera vlastitog minimuma. Samopouzdanje ne nestaje naglo. Troši se polako, gotovo neprimjetno.

Dijete počinje šutjeti o sebi, a pričati o drugima.Svoje male uspjehe doživljava kao nedovoljne. Takvo dijete ne traži znanje. Ono traži potvrdu, a potvrda nikada ne traje dugo. Zato se stalno traži nova. Odrasli gledaju i nazivaju to modernim vremenom. Zgodno objašnjenje za vlastitu pasivnost. Lakše je kupiti mir nego izgraditi odnos. Ekran preuzima ono što bi trebala biti pažnja. Nema tu krivca u jednom licu. Postoji lanac šutnje koji svi održavaju. Škola se drži gradiva. Porodica se drži rutine. Dijete ostaje između.

Takav prostor brzo popuni ono što je glasnije. Nije svaki sadržaj problem. Problem je odsustvo mjere i smisla. Dijete bez uporišta prihvati ono što najviše blješti, a blještavilo rijetko ima dubinu. Vrijeme je da se uspjeh vrati na mjesto gdje nastaje. U radu koji traje, u znanju koje ostaje, u odnosima koji ne trebaju publiku. Telefon se može isključiti. Praznina koju ostavi ne puni se signalom.