28. Aprila 2026.

Piše dr. sc. Amra Imširagić – Minut do dvanaest za učitelja koji mora šutjeti

Učionica više nije mjesto znanja. Postala je prostor opreza, kalkulacije i tišine. Ne tišine zbog discipline, nego tišine zbog straha. Dovoljna je jedna rečenica da nastavnik završi na razgovoru kod direktora. Dovoljna je jedna opomena da stigne prijava inspekciji. Dovoljna je jedna ocjena da se pokrene lavina poruka, poziva, prijetnji… U takvom sistemu nastavnik više ne podučava, nego se brani.

Slučaj nastavnice iz Sarajeva nije incident. To je simptom raspada autoriteta. To je javna poruka svakom nastavniku, pazi šta govoriš, pazi kako gledaš, pazi kako ocjenjuješ. U suprotnom, bit ćeš meta. Roditelji su preuzeli ulogu sudije, advokata i inspektora. Ne dolaze da pitaju kako pomoći djetetu. Dolaze da zaštite dijete od škole. Njihova djeca ne smiju pogriješiti, ne smiju dobiti lošu ocjenu, ne smiju biti opomenuta. Svaka granica se doživljava kao napad.

Nastavniku se sve češće otvoreno ili prikriveno prijeti kada ocjenu daje prema znanju, a ne prema mjeri roditeljskih očekivanja. Učenici su to odavno shvatili. Znaju da nastavnik nema stvarnu moć. Znaju da se svaka odluka može osporiti. Znaju da iza njih stoji sistem koji će prije zaštititi roditelja nego stručnjaka. Direktori često biraju mir umjesto pravde. Inspekcije dolaze brže na prijavu roditelja nego na sistemske probleme. Nastavnik ostaje sam, izložen, bez zaštite, bez autoriteta. Najopasnija posljedica nije poniženje nastavnika. Najopasnija posljedica je generacija koja odrasta bez granica. Djeca koja uče da je pritisak jači od znanja. Djeca koja misle da je odgovornost opcija.

Pedagogija se pretvorila u birokratiju. Nastavnik više piše izvještaje nego što drži časove. Svaka riječ mora biti odmjerena, svaka reakcija ublažena, svaka odluka opravdana. U takvom okruženju nestaje ono najvažnije, iskren odnos između učitelja i učenika. Minut je do dvanaest. Profesija koja je gradila društvo dovedena je do šutnje. Nastavnik više ne smije biti glas razuma, nego mora biti nevidljiv da bi opstao. Pitanje više nije kako unaprijediti obrazovanje, pitanje je ko će ostati u učionici? Kada posljednji nastavnik odluči da više nema šta reći, tada će nastati tišina koju nijedna reforma neće moći popraviti.

Prethodni post

Skupština TK-a, 3. maj proglasila značajnim datumom; Danom posebnog sjećanja na žene učesnice odbrambeno oslobodilačkog rata (1992-1995)

post-bars