Dok je još postojala nada da se Koksara Lukavac može spasiti, moj prijatelj Mihad Sakić i ja, nakon temeljitog istraživanja, napisali smo tekst pod naslovom „Šta je nama Koksara”. Pokušali smo ukazati na ono što se nije moglo svesti samo na fabriku, proizvodne pogone i ekonomsku računicu. Koksara je bila mnogo više od toga. Bila je rad, egzistencija porodica, industrijsko znanje generacija i oslonac čitavog kraja. Bila je i važan dio industrijske snage Bosne i Hercegovine.

Kada je postalo jasno koliko je ta borba neizvjesna, učinio sam dodatni napor i napisao poemu „Koksaro”. Mirza Mujagić dao joj je svoj glas i snagu interpretacije. Za svega nekoliko dana poema je dostigla gotovo 50.000 pregleda.

Tako su se trojica ljudi, svako na svoj način, našla u istoj priči. Mihad i ja pokušali smo tekstom objasniti zašto je Koksara važna. Ja sam svoju zabrinutost pretočio i u poemu, a Mirza joj je svojim glasom dao život pred hiljadama ljudi.

Vjerovali smo da još uvijek postoji mogućnost da se nešto promijeni. Nismo branili samo jednu fabriku. Zalagali smo se za očuvanje proizvodnje, radnih mjesta i znanja koje se stvaralo generacijama. Zalagali smo se za ideju da Bosna i Hercegovina mora imati industriju na kojoj može graditi vlastiti razvoj i oblikovati jasnu viziju budućnosti.

Industrija nije samo dimnjak, proizvodna hala i mašina. Industrija su ljudi, njihove porodice, stručnost, radničko dostojanstvo i mogućnost da se od vlastitog rada živi. Kada nestane fabrika, ne gase se samo proizvodni pogoni. Nestaje i dio ekonomskog oslonca čitavog kraja, pa i države. Gubi se proizvodna osnova, a s njom i znanje koje se ne može nadomjestiti preko noći.

Izgradnja Koksare i industrije na ovom području nije bila djelo samo jedne generacije, niti rezultat slučajnih okolnosti. Bio je to generacijski poduhvat, vezan za vrijeme Pašage Mandžića i njegovih saradnika, ljudi koji su razumjeli da se budućnost jednog kraja mora graditi radom, znanjem, industrijom i stvaranjem novih proizvodnih vrijednosti. O jednom važnom dijelu tog historijskog vremena pisao je akademik Kadrija Hodžić u svojoj knjizi „Tuzlanski procesi 70-ih godina XX stoljeća”.

Zato gašenje Koksare otvara i pitanje našeg odnosa prema naslijeđu generacija koje su gradile industrijsku snagu ovog kraja. Jednoj generaciji trebalo je mnogo rada, znanja i vremena da stvori ono čega se danas odričemo. A šta ostavljamo onima koji dolaze poslije nas?

Govorili smo, pisali, objašnjavali…

Nismo šutjeli!

Ali nismo uspjeli.

U Koksari je proglašen stečaj, a industrijski sistem koji je decenijama predstavljao važan oslonac ovog područja doživio je slom. Radnici su ostali bez posla, porodice bez sigurnosti, a budućnost je postala još neizvjesnija.

Iza svega toga stoje ljudi koji su godinama ulagali svoj rad, znanje i život u fabriku. Njihova sudbina ne može se svesti na poslovni bilans, niti se nestanak industrije može nadoknaditi obećanjem da će se jednom pojaviti nešto novo. Izgubljena generacijska znanja, stručnost i tehnologije teško se vraćaju. I na to smo upozoravali.

Često se govori o povratku prirodi, poljoprivredi i uslužnim djelatnostima, kao da se društvo može jednostavno vratiti u vrijeme prije industrijalizacije. Ali život se ne može vratiti unazad. Naša polja su dijelom potopljena, dijelom devastirana, a dijelom predaleko od ljudi čiji je život bio vezan za industriju.

Život neumitno ide dalje. Oni koji zastajkuju, okreću se ili pokušavaju vratiti unazad, umjesto da traže put naprijed, rizikuju da završe pod nogama onih koji znaju kuda idu.

A Bosna i Hercegovina svoje je čeličane, livnice, željeznice i Koksaru pretvorila u staro gvožđe i otpad. Čovjek se, gledajući taj bilans, ne može ne sjetiti stare priče o mačevima i plugovima. Historija nas, čini se, nije naučila da se odricanje od vlastite snage ne može nadomjestiti samim nadama u bolju budućnost.

A mi se, zapravo, nemamo gdje vratiti, a viziju budućnosti nismo izgradili.

Ostali smo između prošlosti kojoj se ne možemo vratiti i budućnosti koju nismo osmislili. Cijenu takvog stanja plaćamo gubitkom proizvodnje, radnih mjesta i znanja. Kada izostanu odgovornost, promišljanje i jasna razvojna vizija, društvo se nađe u ćorsokaku iz kojeg se ne izlazi pukim obećanjima.

Zato gašenje Koksare nije samo priča o jednoj fabrici u Lukavcu. To je pitanje sudbine industrije Bosne i Hercegovine, odnosa prema vlastitim proizvodnim kapacitetima i sposobnosti da stvaramo novu vrijednost, zapošljavamo ljude i čuvamo znanje. Država koja gubi proizvodnju, a ne gradi novu, slabi vlastitu ekonomsku samostalnost i dramatično sužava mogućnosti budućih generacija.

Možda će neko reći da su naše riječi bile uzaludne jer nisu promijenile ishod. Ali njihova vrijednost ne mjeri se samo onim što smo uspjeli promijeniti. Važno je i jesmo li prepoznali opasnost, upozorili na posljedice i pokušali odbraniti ono za šta smo vjerovali da je vrijedno očuvanja. A učinili smo sve što je bilo u našoj moći.

Danas, kada se nad ovom pričom spušta zavjesa, ostaje zapisano da smo pokušali.

Mihad Sakić, Mirza Mujagić i ja — trojica ljudi, tri različita načina izražavanja, a jedna zajednička briga, praćena brojnim nesanicama.

Jedan tekst. Jedna poema. Jedan glas.

I jedna Koksara koju nismo uspjeli spasiti.

Možda nismo promijenili njen ishod. Ali nismo željeli da njeno gašenje prođe bez riječi, bez upozorenja i bez pokušaja da se javnosti objasni šta gubimo.

Jer naš vapaj nije bio samo za Koksaru. Bio je za radnike, za industriju, za dostojanstvo rada i za pravo ovog kraja da ima budućnost.

Nismo se borili samo za opstanak Koksare. Borili smo se za pravo Bosne i Hercegovine da proizvodi, stvara i živi od vlastitog rada.

Koksaru nismo uspjeli spasiti. Ali dok je još bilo nade, nismo šutjeli.

A sada, sada je na sceni tišina — glasnija od svakog vriska nad upitnicima apokalipse.

I tiče se svih nas… zar ne?