(Planina Vijenac, sa šumama Svatovca i Dubrave. „Planina duhovnosti“ VIII.)

Uvod

U dosadašnjim radovima: „Svatovac iz ugla istraživača; i još ponešto“, „Djevojački kamen“ na Mramoru“, „Drevni šehitluk“, „Vijenac i pećina Šalentra“, „Turbe paše Misirlije i Paramonte“, „Turbe Ibrahima Abuke Derviševića u Suhoj i turbe Mulla Hajdarije u Poljicu“ i „Recipitulare“, putovali smo Planinom Vijenac i upoznavali njene prostrane šume Svatovca i Dubrave. Nastavljamo naše istraživačko putovanje; kroz prostor i vrijeme, s ciljem da, u ovom radu, preciznije odredimo južne granice srednjevjekovne župe Soli; koje se stvarno i idejno, naslanjaju na našu „Planinu duhovnosti“…

Južne granice srednjevjekovne župe Soli

Župa je najdugotrajnija teritorijalno-politička jedinica kod Južnih Slavena u ranom srednjem vijeku. Pogodni geografski, ali i sticaj historijskih zbivanja, učinio je da se područja nekadašnjih župa, u velikom broju, mogu prepoznati i danas. Župe su imale svoje prirodne granice. (Edin Mutapčić, Župa Soli u srednjem vijeku, teritorijalno ustrojstvo 9-20, Baština sjeveroistočne Bosne, broj 2, 2009.).

Mi ćemo se, u redovima koje slijede, otisnuti na putovanje da preciznije i jasnije odredimo južne granice srednjevjekovne župe Soli. Kao bosanski teritorij, župa Soli se u pisanim dokumentima prvi puta spominje 1225. godine, kada je kralj Andrija II, za kratko vrijeme, pravno oduzima od matične zemlje i poklanja nadbiskupu Ugrinu. Dakako, samo formalno, jer se ovaj kraj tada nalazi u rukama bosanskih vladara. (Grupa autora, Živinice kroz Istoriju, revoluciju i socijalističku izgradnju, Živinice 1988., 21-22).

Nešto kasnije ugarski kralj Bela IV (1206-1270.), koji je 1235. naslijedio ugarsko prijestolje, pokazivao je osvajačke aspiracije prema teritoriji srednjevjekovne Bosne, kretao u osvajačke pohode, a na zahtjev pape Grgura IX 1234. godine, poduzeo je 1235. godine krstaški rat protiv Bosne, pod izgovorom napada na “bosanske heretike”, a zapravo se radilo o osvajačkom pohodu.

U oblasti Soli (regija Tuzle) nailazi na žestok otpor, međutim, mađarski herceg Koloman, koji je predvodio ovaj krstaški rat, čini se, uspijeva nakratko zaposjesti periferne dijelove Bosne. U okviru ovih napada na Bosnu pojavljuju se i Dominikanci, inkvizicijski sudovi, progoni i paljevine, te ta trauma uzrokovana napadom Mađara, dugo se osjećala u narodnim predajama.

Bosanski ban Matej Ninoslav (-1250.) povlači nekoliko mudrih državničkih poteza. Prema profesoru Enveru Imamoviću, u tom vremenu, papa Grgur IX 1236. godine, upućuje pismo bosanskom velikašu Sebislavu koji je držao oblast sjeveroistočne Bosne (Soli-Tuzlu i okolinu) u kojem ga hvali što je ostao vjeran Crkvi. Recimo i to, da je velikaš Sebislav bio u rodu sa banom Matejom Ninoslavom. U tom vremenu, ili nešto ranije, uspostavljaju se granica župe Soli i gradi se crkvena infrastruktura.

Soli se ponovo spominju 1244. godine, u „Darovnici“ kralja Bele IV, po kojoj je bosanskom biskupu Ponsi, priznata desetina u Usori, Solima, Donjim Krajima i u drugim župama, kao što običavaju imati ostale crkve u Ugarskoj. Ovakvo stvoreno stanje nije se, ipak, moglo održati. Već 1247. godine Ponsa se seli u Đakovo, a time praktički napušta Bosnu, te su time Soli ostale izvan dohvata biskupske desetine. Godine 1254. Bela IV, poslije križarskog rata, zakratko osvaja bosanske teritorije i uspostavlja tri banovine od kojih će jedna biti Soli. Nešto kasnije, 1263. godine, on sjedinjuje Usoru i Soli sa Mačvom u posebnu vojvodinu Hercegovinu, s tim što je za ova dva područja i nadalje zadržao titulu bana. Tako će se za Ladislava IV Kumanca (1272-1290), u župi Soli, spominjati neki ban Henrik, bez sumnje neki strani feudalac, koga je imenovao kralj. (Grupa autora, Živinice kroz Istoriju, revoluciju i socijalističku izgradnju, Živinice 1988., 21-22).

Zapravo, ono što je bitno odredilo historiju, značaj i duhovnost ove planine Vijenac, jeste srednjevjekovna južna granica župe Soli, a zatim u razdoblju osmanskog osvajanja Bosne, i neposredan dodir i sudar dva moćna carstva: Osmanskog i Ugarskog (Srebrenička banovina).

Međaši južne granice župe Soli

Per ad montem (Paramonte) u Tulovićima

Kao izraz dubokog sjećanja na ta vremena graničnog pojasa, kod Tulovića, u narodu je ostao upamćen toponim paramonte. Međutim, izvorno, radi se o latinskom izrazu “PER AD MONTEM”; u značenju “ka planini”, ili “kroz planinu”. Zanimljivo i značajno je spomenuti, u kontekstu našega putovanja (istraživanja) “Planinom duhovnosti”, da se izraz per-ad-montem upotrebljavao u srednjevjekovnim latinskim poveljama/ispravama; upravo u značenju opisivanja međa, međaša, ili graničnih linija koje vode prema nekom vrhu!.

Divan primjer upotrebe izraza per ad montem nalazimo u ispravi pisanoj u Zagrebačkom kaptolu, po nalogu, upravo, ugarskog kralja Bele IV. 1247. godine, kojom se određuju granice posjeda Farkaša od Zagorja i njegove braće Atuna i Benedikta. U ispravi se daje podroban opis graničnog pojasa, sa međašima. (Karmen Levanić, isprava Zagrebačkog kaptola iz 1247. godine, Historia Varasdiensis, Časopis za Varaždinsku povjesnicu, Varaždin 2011.).

“Djevojački kamen” na Mramoru. (Kamen međaš).

Djevojački kamen na Mramoru

Zbog važnosti za naše istraživanje, i identifikaciju južne granice župe Soli, osvrnut ćemo se na rezultate ranijeg istraživanja. U ranijem radu “Djevojački kamen na Mramoru”, objavio sam po prvi puta u nauci, do sada najstariji spomen i opis stećka na Mramoru koji datira od 30. marta 1944. godine, iz pera vrijednog lokalnog hroničara Osmana Kasumovića Bilježnika.

U zabilješci Bilježnika navodi se sljedeće:

“Na području šume Svatovac u Poljicu, nalazi se brdo koje se u narodu zove Mramor, na kojem brdu stvarno i postoji jedan kamen, te se valjda i radi ovoga kamena i brdo zove Mramor.

Ovaj kamen kako se vidi odbijan nekim tupim predmetima, dok na istome nema nikakvih natpisa.

Svi su izgledi da ovaj kamen predstavlja granicu između bivših vojvoda i banova, pošto ovakvih mramora ima više po Bosni, a meni je poznat sličan ovakav kamen, koji se nalazi u selu Seona sreza Žepačkog, dok se jedan ovakav kamen nalazi u selu Đurđeviku kod Živinica”.

Tada sam između ostalog, konstatovao i sljedeće: Osman Kasumović Bilježnik se potrudio da posjeti lokalitet, napiše tekst ali i nacrta kamen u svojoj zabilješci. Istovremeno, na temelju analogije i njemu poznatih sličnih kamenova, iznosi mišljenje o kamenu; kao međašu posjeda.

Stećak je situiran na samoj ivici veće provalije, koja ima sve karakteristike ambisa; pa je i meni, nekako, teško povjerovati da se radi o nadgrobnom spomeniku.

Lokalni hroničar Osman Kasmović Bilježnik, prije 81 godine: u svojim zabilješkama je napisao da je kamen, možda, označavao granicu između feudalnih posjeda. Vrlo je interesantno i jako zanimljivo mišljenje o kamenu kao međašu posjeda.

U kontekstu otkrića granične linije i tumačenja latinskog izraza per ad montem; mogu samo primijetiti da je Osman Kasumović Bilježnik, hroničar iz Poljica, čini se, bio u pravu. Djevojački kamen na Mramoru, prema dostupnim rezultatima istraživanja, i jeste bio kamen međaš između posjeda, župa, banova, ili možda i carstava. Navedena povelja/isprava pisana u Zagrebačkom kaptolu, na latinskom jeziku, po nalogu ugarskog kralja Bele IV. Izdata je 1247. godine. Napomenimo i to, da su srednjevjekovne povelje pisane po stanovitom obrazcu koji se prakticirao stoljećima.

Sa druge strane pak, čini se, da je kamen na Mramoru i per ad montem (Paramonte) u Tulovićima, i starijeg datuma od vremena fetha. Naime, sve upućuje na zaključak da su dovišta na Srnici, Svatovcu, Vijencu, iz ranijeg, srednjevjekovnog razdoblja. I da je, ovaj kraj u cjelosti, u duhovnom smislu, zauzimao izuzetno važno mjesto. Ono što možemo, u ovom trenutku, sa stanovitom sigurnošću iznijeti kao mišljenje jeste: da per ad montem i Djevojački kamen na Mramoru, pripadaju istom vremenu, svrhi, i kulturno-historijskom krugu koji je označavao granice jednog svijeta…

Kamen, biljeg, u Đurđeviku. (Kamen međaš).

Kamen (Biljeg) u Đurđeviku

U kontekstu identifikacije južne granice srednjevjekovne župe Soli, iznimno je važno mišljenje Đure Baslera koji u svom radu: (Župa i grad Soli u srednjem vijeku. Devedeset godina industrijske proizvodnje soli u Tuzli, Tuzla 1975. godine), precizno navodi da su se granice župe Soli prema jugu prostirale do Đurđevika i Banovića! Đuro Basler (1917-1990), došao je do gotovo istih naučnih otkrića kao i hroničar iz Poljica Osman Kasumović Bilježnik, koji je, pišući o Djevojačkom kamenu na Mramoru, iznio mišljenje da je to kamen međaš između banova i da on poznaje isti takav kamen u Đurđeviku!.

Slijedom ovih informacija (od Kasumovića i Baslera) krenuo sam u Đurđevik; da pokušam pronaći “kamen” koji je uočio Kasumović. Predmet potrage bio je “stećak-koji to nije”, tražio sam arhaični kamen, sličan Djevojačkom kamenu na Mramoru. Uz pomoć dva iskusna historičara Huseina Redžića i Zehudina Maslića, uspio sam da identifikujem usamljeni kamen-biljeg, u blizini osnovne škole u Đurđeviku, danas situiranom u privatnom posjedu porodice Trumić. Pažljivom i sveobuhvatnom analizom, bez ikakvih dilema, ustanovio sam da se zapravo radi o kamenu-biljegu-međašu; koji je imao istu svrhu kao i kamen na Mramoru.

Pregledna karta južne granice srednjevjekovne župe Soli; 1-Kamen u Đurđeviku, 2- per ad montem (Paramonte) u Tulovićima, 3-Kamen na Mramoru

Granična linija srednjevjekovne župe Soli

Južna granica srednjevjekovne župe Soli, protezala se od kamena u Đurđeviku situiranom pored drevnog puta i rijeke Gostelje, pa se zatim prema zapadu kretala do per ad montem u Tulovićima (Paramonte), odakle se uz brdo penjala obuhvatajući Vijenac, Jaruške, pa preko kanjona Strojne do Djevojačkog kamena na Mramoru!!!

Na kraju

Okvirno datiranje uspostavljene granice srednjevjekovne župe Soli, čini se, najkasnije možemo vremenski locirati na početak XIII stoljeća i, mislim, ulogu ranije spomenutog nadbiskupa Ugrina. U brojnim mjestima na “Planini duhovnosti” i u njenoj blizini, postoje lokaliteti koji svojim topnimima upućuju na moguća arheološka nalazišta. Najčešći toponimi duž graničnog pojasa, koji se u narodu i kod lokalnog stanovništva mogu čuti i danas, jesu crkvine (Đurđevik, Tulovići, Jaruške, Suha), klisovi; predanja o postojanju nemuslimanskih nepoznatih grebalja u Jaruškama, Srnici i Priluku… O složenim vjerskim prilikama, položaju i statusu pripadnika crkve bosanske u ovim krajevima, bit će riječi na narednim putovanjima…

Ambrozije Benković u svom istraživanju, koje je publikovao u knjizi “Tuzlansko područje negda i sada” 1971., posjetio je ove krajeve, i čini se, da je tragao za srednjevjekovnim, eventualnim, postojanjem samostana u ovim krajevima. Međutim, za razliku od više lokaliteta pod imenom “crkvina” koje su sačuvane u dubokoj memoriji naroda, lokacija samostana nije sačuvana, ali je možda postojao u blizini Pustolina; međutim, kako sam ranije pisao, provala i pustošenje Mongola dolinom Spreče u njihovom povlačenju 1241/42. godine, uzrokovala je demografski slom i prekidanje te niti sjećanja; no o tome nekom drugom prilikom…

Istaknimo i to da je južno od granica srednjevjekovne župe Soli, počinjala “zemlja stećaka” i posjedi Božićka Banovića i Stojana Utulovića; čija su imena uklesana upravo na njima…

/dr. sc. Suadin Strašević/

Naslovna fotografija: Kamen, biljeg, u Đurđeviku. (Kamen međaš).