Možda je to danas tema političkih rasprava. Ali važnije pitanje glasi: šta poslije? Ko god bio visoki predstavnik – i šta ako ga sutra više ne bude?

Bosna i Hercegovina je imala gotovo tri decenije da definiše vlastite strateške ciljeve, izgradi funkcionalne institucije i preuzme punu odgovornost za svoju budućnost.

Rasprava o pojedincima, ma koliko važna bila, ne bi smjela zamijeniti i zasjeniti raspravu o sistemu.

Fraza da „nema alternative” često je samo drugo ime za nedostatak znanja, vizije i političke hrabrosti. Alternative uvijek postoje. Pitanje je samo postoje li ljudi spremni da ih osmisle, objasne i provedu; ili su takvi učeni ljudi planski gurnuti na margine društvenih processa?

Države ne napreduju zato što imaju staratelje, već zato što imaju strategiju. A strategija se ne može vječno odgađati pozivanjem na tuđu odgovornost.

Vrijeme je da se više govori o tome kakvu Bosnu i Hercegovinu želimo za deset, dvadeset ili pedeset godina, a manje o tome ko će narednih nekoliko godina sjediti u uredu visokog predstavnika.

Potrebni su nam učeni, stručni i temeljito obrazovani ljudi. Ljudi koji se neće pitati šta mogu uzeti od Bosne i Hercegovine, od površnih projekata i sramotnih procenata, nego šta mogu dati svojoj zemlji.

Potrebni su nam ljudi koji će svoje znanje pretvoriti u razvoj, svoju viziju u strategiju, a svoje snove u stvarnost. Ljudi koji će graditi, a ne trošiti budućnost. Jer nijedna država nije postala uspješna zahvaljujući onima koji su iz nje izvlačili korist, nego zahvaljujući onima koji su u njene temelje ugrađivali svoj rad, svoje znanje i svoj karakter.

Bosni i Hercegovini danas više nego ikada trebaju upravo takvi ljudi – ljudi koji će vlastitu budućnost vezati za budućnost svoje Domovine i koji će imati hrabrosti da misle o decenijama, a ne o mandatima. Samo tako možemo izgraditi Bosnu i Hercegovinu koja neće zavisiti od pitanja ko njome upravlja izvana, nego od odgovora koliko smo sami sposobni da upravljamo svojom sudbinom!!!