Kombinacija bezobrazluka i zadrtosti su najveće ljudske pošasti u kojima je obraz izgorio, a sram davno s obraza nestao. Ne treba ih potcjenjivati jer nas historija uči da se lako mogu instrumentalizovati od strane političkih elita za buđenje nacionalizma i opravdanje ratova.

Tako bi se ukratko moglo reći i za sve one učesnike koji u Banjoj Luci i drugim sredinama manjeg bh. entiteta održavaju skupove na kojima se odaje počast Ratku Mladiću, pravosnažno osuđenom za genocid, zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja. Odavanje počasti Mladiću nije moguće posmatrati izvan sadržaja presude koja je utvrdila njegovu odgovornost za genocid u Srebrenici, progon, istrebljenje, ubistva, deportacije, prisilno premještanje, teror nad civilima, nezakonite napade na civile i uzimanje talaca. Sud je, između ostalog, utvrdio njegovu vodeću i tešku ulogu u više udruženih zločinačkih poduhvata, uključujući one čiji su ciljevi bili trajno uklanjanje Bošnjaka i Hrvata sa teritorija pod kontrolom bosanskih Srba, terorisanje Sarajeva i eliminacija Bošnjaka u Srebrenici.

U internacionalnim medijima Ratko Mladić se naziva balkanskim krvnikom i kasapinom, dok ga „zatucani“ po Banjaluci slave, trudeći se da sačuvaju tamni nebeski vilajet. Normalan čovjek se pita kako i zašto te, što je cijena te, da prostiš, „zatucanosti“. Iskreno rečeno, ako bacimo pogled u prošlost, naći ćemo i odgovor.

Džaba je danas objašnjavati nekome da živimo u 21. vijeku kada on neće da izađe iz 14. vijeka! Lijepo mu tamo. Neko mu je napričao kako su oni u tom 14. vijeku moralni pobjednici i kako je stradanje sudbina i vrlina srpskog naroda. Tako se gradi mit o „izabranom narodu“ (Nebeski narod) – jedan koncept koji služi kao kompenzacija za realnu geopolitičku nemoć. Nacija sebe doživljava kao moralno superiornu u odnosu na materijalistički Zapad ili osvajački Istok.

Prisjetimo se kako su tokom devedesetih godina dvadesetog vijeka političke elite u Srbiji sistematski instrumentalizovale i zloupotrijebile kosovski mit kako bi mobilisale mase, opravdale raspad Jugoslavije i legitimisale ratne sukobe. Vjekovni mitski narativi transformisani su u agresivni politički program, a historijske traume iskorištene su za stvaranje ratne psihoze.

Zloupotreba mita u politici devedesetih pokazala je kako se duboki kulturološki kodovi jednog naroda mogu uspješno „oteti“ od strane autoritarnih režima, pretvarajući odbrambeni historijski narativ u opravdanje za nasilje i destrukciju.

Mit u srpskom kontekstu nije puka izmišljotina ili narodna bajka, već strukturalni model (paradigma) koji diktira kako nacija vidi sebe, svoje žrtve, svoje neprijatelje i svoju historijsku sudbinu. Jedan od ključnih elemenata srpske mitske paradigme je tzv. „arhetip žrtve i stradanja“, gdje se kroz mit svaki historijski poraz ili kriza (od osmanske okupacije, preko Prvog svjetskog rata, agresije na BiH i Hrvatsku do bombardovanja 1999. godine) ne posmatra kao politički ili vojni neuspjeh, već kao uzvišena, mučenička žrtva za višu pravdu.

Šta nam, u stvari, govori glorifikacija Mladića, ali i drugih ratnih zločinaca u Banjaluci, Zvorniku i drugim gradovima BiH? Rat je izgubljen, ali nam je ostao mit o Ratku Mladiću kako bi se agresivna politika 90-ih prikazala isključivo kao odbrambena, gdje će sopstvene žrtve biti prenaglašene, dok se žrtve drugih naroda potpuno ignorišu ili negiraju, a poraz politike, poput gubitka sna o Velikoj Srbiji, bude predstavljen kao moralna pobjeda i privremena historijska faza.

Glorifikacija Mladića je novi pokušaj rehabilitacije velikosrpskog političkog projekta, u čijem su ostvarivanju počinjeni zločini ili, jednostavnije rečeno, izgradnja jednog novog mita u funkciji brisanja stvarnosti (Story umjesto History). Ratko Mladić se, poput Miloša Obilića, pokušava predstaviti kao oličenje žrtve i junaštva. Albanci na Kosovu i Bošnjaci u Bosni i Hercegovini u medijskom i političkom narativu izjednačavaju se s osmanskim osvajačima. Rat u BiH često se prikazuje kao nastavak borbe protiv „turskog jarma“, čime su opravdavani etničko čišćenje i zločini. Prisjetimo se kako je Mladić pred kamerama izjavio da srpskom narodu „poklanja Srebrenicu“ i da je došao trenutak osvete „Turcima“ na tom prostoru, koristeći i termin „srpska Srebrenica“.

Svaka politička opozicija, antiratni aktivisti i intelektualci koji su kritikovali režim proglašavani su „nacionalnim izdajnicima“ i „Brankovićima“. Mit je tako poslužio za gušenje unutrašnjeg demokratskog pluralizma.

Na kraju, jedna konstatacija: zaista je prokletstvo biti zarobljen u 14. vijeku!