Za brojne Vogošćane, pa i mene, 23. februar 1996. godine, kada je okupirani dio Vogošće vraćen u ustavno-pravni poredak Federacije Bosne i Hercegovine, bio je dan koji je mirisao na povratak dostojanstva. Bio je to početak ostvarenja dugo sanjanog sna – povratka na vlastito ognjište, na prag sa kojeg smo prognani silinom agresije koja se poput tamnog oblaka nadvila nad Bosnu i Hercegovinu.

uga zbog napuštenog doma za mene je imala dodatnu težinu. Bio sam zatočen i priveden u agresorski logor „Bunker“ kod Pansiona „Kon-Tiki“. Sedam mjeseci prinudnog zatočenja, poniženja i neizvjesnosti. Sedam mjeseci u kojima je čovjek učio da je nada najtvrdokorniji oblik otpora.

Iz „živog štita“ na brdu Žuč uspio sam pobjeći na slobodnu teritoriju pod kontrolom Armije Republike Bosne i Hercegovine.

Kao vojnik nastavio sam borbu za slobodu domovine. Tri puta sam ranjavan. Više puta novčano i pismeno nagrađivan za uspješno izvedene akcije. Stekao sam čin nadporučnika Armije Republike Bosne i Hercegovine. Ali ni rane, ni priznanja, ni vojnički čin nisu mogli nadjačati onu tihu, upornu čežnju – da se vratim kući. Da još jednom stanem pred svoju kapiju. Da još jednom vidim trešnju.

Ta slika me pratila u snovima.

Ja, pred svojom kućom u vogošćanskom naselju Svrake, početkom maja 1992. godine. Vrijeme kada je donesena odluka o napuštanju naselja koje se nije imalo čime braniti. Sam pred kućom. Tišina koja boli više od svakog vriska. Prozori polupani. Avlija „uzorana“ granatama različitih kalibara, izrovana kao njiva bez nade. A pred očima – nestvarna slika.

Trešnja.

Trešnja koju sam vlastitim rukama kalemio. Trešnja koja je te godine izbeharala bjelinom kakvu do tada nisam vidio. Kao da je prkosila zlu. Kao da je svojim cvatom govorila da život ne priznaje granice koje mu nameće mržnja.

Miris njenog behara i njegova bjelina postali su moj ratni talisman. Nosio sam ih sa sobom u rovove, u borbe, u najteže trenutke. U svakom predahu između granata i rafala, vraćao sam se toj slici.

-Da mi je još jednom da vidim trešnju i njen behar, ne bi mi bilo žao da umrem, govorio sam sebi.

Bio je to moj skromni san. Ne čin, ne priznanje, ne osveta – samo trešnja u beharu.

A onda je došao februar 1996. godine. Došao sam pred kuću. Kuće više nije bilo.

Krvnici su je srušili. Natjerali su neke od mojih sapatnika iz logora da u nju unesu jednu od osam neeksplodiranih avio-bombi koje su padale po ovom prostoru, i da je aktiviraju. U tom činu nije bilo samo rušenja zidova. Bio je to pokušaj da se zbriše trag da sam ikada postojao. Da se izbriše kuća, uspomene, djetinjstvo, smijeh, koraci mojih najmilijih.

Ali još veći bol dočekao me nekoliko koraka dalje.

Nije bilo ni trešnje.

Posjekli su je.

Kao da su znali da nije bila samo drvo. Kao da su znali da je bila svjedok mog odrastanja, mojih nadanja, mojih snova. Kao da su željeli presjeći i posljednju vezu između mene i tog komada zemlje. Srušiti kuću – da nestane adresa. Posjeći trešnju – da nestane uspomena. Da nestane dokaz da je tu nekada živio čovjek sa svojim snovima.

Stajao sam na zgarištu i gledao prazninu gdje je nekada u proljeće cvjetala bjelina. Tada sam shvatio – kuću mogu srušiti. Drvo mogu posjeći. Ali ono što je jednom procvjetalo u čovjeku, to ne mogu uništiti.

San da ponovo vidim njen behar nije mi se ostvario. Oči ga više nikada nisu ugledale. Ali trešnja je ostala da živi u mojim stihovima, u pjesmi „Avlija“, napisanoj u predahu jedne od borbi. Ostala je da živi u svakom sjećanju, u svakom proljeću kada negdje zamiriše behar.

Agresorski čin rušenja kuće i sječe trešnje bio je pokušaj brisanja tragova mog postojanja. Ali nisu znali da čovjek ne živi samo u zidovima i drveću. Živi u uspomenama. U riječima. U sjećanju. U otporu da zaboravi.

San mi se nije ostvario.

Ali iz mojih snova nisu otrgli moju trešnju.

Ona i dalje cvjeta u mojim stihovima i snovima, tamo gdje ruke mržnje ne dopiru.

Posjekli su trešnju, ali njen behar nisu otrgli iz mojih snova.

AVLIJA

Uzorana bašta granatama Ve Be eRa

Spremna za sjetvu a ratara nema

Stakla na prozoru kuće

Pukla od tuge

Geleri. Svuda tragovi oluje

Suza zastala u grlu

U oku behar na trešnji pred kućom

Početkom maja

Hiljadu devesto devedeset druge

Za tren zastala ljepota

Misli zavičaju vraća

Miris behara i kafe na stolu

U hladu njene krošnje

Koja se igra sa vjetrom

Slika je koja se svih, ovih, godina pamti

I umjesto melema privija na rane

ESET MURAČEVIĆ