Piše Zlatko Dukić – Mafijaška politika kroji kapu
ILI: Uz rast broja upropaštenih firmi, prokockanih prilika, bezumnih odluka, nerada i blokada, najzad se mora reći da ovom zemljom vlada i 
nesmetano je upropaštava posebna vrsta nacionalizmom osokoljene mafije
Prije tridesetak godina, neposredno poslije rata, u nas se, ruku pod ruku s naopakom privatizacijom i tajkunizacijom države, ustalila tvrdnja da tajkuni, ratni i poratni profiteri, bogatuni i slična bratija ne priznaju nacionalne, entitetske i državne granice, jer su profit, interes i njima svojstven lopovluk i mućkanjem obojeno izaratno smirivanje terena vodeći, vrhunaravni motiv, univerzalno pravilo i omiljen način rada. Tek nešto kasnije, a nakon zbrdazdolisane prve faze tranzicije, u kojoj se znalo ko pije, a naročito ko plaća, na površinu je isplivalo ono što je danas usavršeno do antologijskog vrhunca – interesni zagrljaj tajkuna, bogatuna i pripadnika nove kaste onih koji ne znaju šta i koliko imaju, a hoće još, sa političkim strankama, politikom, liderima vlasti u svom nacionalnom plemenu, kojima nije mrsko da poguraju i podrže korupciju, kriminal, lopovluk što šireg spektra i, u konačnici, upropaste državu i obesmisle zakon i moral.
Zadeverana vlastitim životom i brigama koje ga pritišću, većina nas nije toga svjesna, sve dok ne osvane vijest o tome da su u nekoj nacionalmafijaškoj kuhinji skuhani eutanazija Koksare u Lukavcu i “pogrebne svečanosti” Nove željezare u Zenici; da se to već zbilo sa Rudnikom u Ljubiji i da još neki idu istim putem; da je izgradnja koridora 5c odavno okovana mućkama i krađama, pa nam je Evropski ured za borbu protiv prevara (OLAF) poslao istražitelje da stručno pročešljaju dokumentaciju Autocesta Federacije BiH i dokuče gdje su, kako i u čijim džepovima završile evropske pare za autoput; da je u vlasti, zakonodavnoj najprije, uspješno razvijen dembel-model nerada i hladovine, pa federalni Predstavnički dom nije redovno zasjedao od 11. marta ove godine (?!); da se u državnom Domu naroda ponovila lakrdija, ovog puta sa jeftinim bacanjem prašine u oči raspravom o dva zakona (o VSTV-u i Sudu BiH), ne bi li se Evropa smilovala, pa odustala od prijetnje uskraćivanjem još 300 miliona eura, uz onih 108 već uzetih; da se…
Kad god grane novi dan, velike su šanse za to da nas ošamare novi primjer, novi slučaj i nova afera, kao uhodano nečastan dokaz nesmetanog razvijanja, trajanja, čak unapređivanja onoga što je bezmalo do savršenstva ustaljeno kao koalicija tajkuna i njima pripadajuće nacionalpolitike. Nema dijela zemlje, iako su neki krajevi u tome nedostižni šampioni, u kome se ovaj običaj ne njeguje sa čitkim odlikama mafijaške matrice države u državi, uz nezajažljivo kidisanje ka profitu, interesu, zaradi, na jednoj, a na drugoj strani rado prihvaćenoj sklonosti politike i lidera, stranačkih i onih u vlasti – osobito lokalnoj, recimo, u dijelovima zemlje u koje nijedna inspekcija ne smije ni nos promoliti – da im se uvijek nađu pri ruci. I, dakako, da budu nagrađeni za to što im se namjesti tender, naštimaju uslovi aplikacije, pogura profit i, u finalu, osigura nedodirljivost pred zakonom… Kad se tome doda zlosretna tradicija političke onečišćenosti, neefikasnosti, jalovosti, selektivnog pristupa, a i rupa u znanju i sposobnosti pravosuđa – bez obzira na pravdanje preopterećenošću predmetima i nedostatkom kadrova – eto nam do bola povoljnih uslova za ono što državu vuče ka dnu, a sve nas, njene podanika, okiva u lance nemoći, čini taocima kriminala i, u krajnjem slučaju, trofejima, kojim će se nacionalmafijaški ešaloni slavodobitno podičiti.
Zar bi se, da sve nije baš tako naopako, moglo desiti ono što vlasnik Pavgorda, drčno svemoćan pod zaštitom politike, radi godinama, u svoj plijen pretvorivši bezočno zatiranje fabrika, otpuštanje radnika i pljačku države? Zar bi bilo moguće da se na profanisanom “projektu vijeka”, zvanom koridor 5c, besprizorno probijaju rokovi, nekažnjeno kasni i rastu troškovi, beščasno forsiraju neki krajevi zemlje i redovno varaju izvođači radova, a onda i mućka sa evropskim parama, pa ipak mafija, slizana s politikom i vlasti, misli da će izostati ono “Ničija nije do zore…”? Ili ono što nam državni Dom naroda tokom cijelog mandata iščašeno redovno priprema kao sramnu nacionalističku perverziju, patološku samovolju i otvoreno izrugivanja sa obavezama prema Evropi, pa su izgledi za gubitak skoro milijarde eura iz Plana rasta, samo jedan od surovih dokaza amorala rušilaca države, s vrhuncem cinizma u tome što su za to besramno dobro plaćeni iz džepova nas, kojima nekažnjeno rade o glavi?
ILI: Uz rast broja upropaštenih firmi, prokockanih prilika, bezumnih odluka, nerada i blokada, najzad se mora reći da ovom zemljom vlada i nesmetano je upropaštava posebna vrsta nacionalizmom osokoljene mafije
Dodajte Oslobodjenje.ba u omiljene izvore na Google-u
Dodajte Oslobodjenje.ba u omiljene izvore na Prije tridesetak godina, neposredno poslije rata, u nas se, ruku pod ruku s naopakom privatizacijom i tajkunizacijom države, ustalila tvrdnja da tajkuni, ratni i poratni profiteri, bogatuni i slična bratija ne priznaju nacionalne, entitetske i državne granice, jer su profit, interes i njima svojstven lopovluk i mućkanjem obojeno izaratno smirivanje terena vodeći, vrhunaravni motiv, univerzalno pravilo i omiljen način rada. Tek nešto kasnije, a nakon zbrdazdolisane prve faze tranzicije, u kojoj se znalo ko pije, a naročito ko plaća, na površinu je isplivalo ono što je danas usavršeno do antologijskog vrhunca – interesni zagrljaj tajkuna, bogatuna i pripadnika nove kaste onih koji ne znaju šta i koliko imaju, a hoće još, sa političkim strankama, politikom, liderima vlasti u svom nacionalnom plemenu, kojima nije mrsko da poguraju i podrže korupciju, kriminal, lopovluk što šireg spektra i, u konačnici, upropaste državu i obesmisle zakon i moral.
Zadeverana vlastitim životom i brigama koje ga pritišću, većina nas nije toga svjesna, sve dok ne osvane vijest o tome da su u nekoj nacionalmafijaškoj kuhinji skuhani eutanazija Koksare u Lukavcu i “pogrebne svečanosti” Nove željezare u Zenici; da se to već zbilo sa Rudnikom u Ljubiji i da još neki idu istim putem; da je izgradnja koridora 5c odavno okovana mućkama i krađama, pa nam je Evropski ured za borbu protiv prevara (OLAF) poslao istražitelje da stručno pročešljaju dokumentaciju Autocesta Federacije BiH i dokuče gdje su, kako i u čijim džepovima završile evropske pare za autoput; da je u vlasti, zakonodavnoj najprije, uspješno razvijen dembel-model nerada i hladovine, pa federalni Predstavnički dom nije redovno zasjedao od 11. marta ove godine (?!); da se u državnom Domu naroda ponovila lakrdija, ovog puta sa jeftinim bacanjem prašine u oči raspravom o dva zakona (o VSTV-u i Sudu BiH), ne bi li se Evropa smilovala, pa odustala od prijetnje uskraćivanjem još 300 miliona eura, uz onih 108 već uzetih; da se…
Kad god grane novi dan, velike su šanse za to da nas ošamare novi primjer, novi slučaj i nova afera, kao uhodano nečastan dokaz nesmetanog razvijanja, trajanja, čak unapređivanja onoga što je bezmalo do savršenstva ustaljeno kao koalicija tajkuna i njima pripadajuće nacionalpolitike. Nema dijela zemlje, iako su neki krajevi u tome nedostižni šampioni, u kome se ovaj običaj ne njeguje sa čitkim odlikama mafijaške matrice države u državi, uz nezajažljivo kidisanje ka profitu, interesu, zaradi, na jednoj, a na drugoj strani rado prihvaćenoj sklonosti politike i lidera, stranačkih i onih u vlasti – osobito lokalnoj, recimo, u dijelovima zemlje u koje nijedna inspekcija ne smije ni nos promoliti – da im se uvijek nađu pri ruci. I, dakako, da budu nagrađeni za to što im se namjesti tender, naštimaju uslovi aplikacije, pogura profit i, u finalu, osigura nedodirljivost pred zakonom… Kad se tome doda zlosretna tradicija političke onečišćenosti, neefikasnosti, jalovosti, selektivnog pristupa, a i rupa u znanju i sposobnosti pravosuđa – bez obzira na pravdanje preopterećenošću predmetima i nedostatkom kadrova – eto nam do bola povoljnih uslova za ono što državu vuče ka dnu, a sve nas, njene podanika, okiva u lance nemoći, čini taocima kriminala i, u krajnjem slučaju, trofejima, kojim će se nacionalmafijaški ešaloni slavodobitno podičiti.
Zar bi se, da sve nije baš tako naopako, moglo desiti ono što vlasnik Pavgorda, drčno svemoćan pod zaštitom politike, radi godinama, u svoj plijen pretvorivši bezočno zatiranje fabrika, otpuštanje radnika i pljačku države? Zar bi bilo moguće da se na profanisanom “projektu vijeka”, zvanom koridor 5c, besprizorno probijaju rokovi, nekažnjeno kasni i rastu troškovi, beščasno forsiraju neki krajevi zemlje i redovno varaju izvođači radova, a onda i mućka sa evropskim parama, pa ipak mafija, slizana s politikom i vlasti, misli da će izostati ono “Ničija nije do zore…”? Ili ono što nam državni Dom naroda tokom cijelog mandata iščašeno redovno priprema kao sramnu nacionalističku perverziju, patološku samovolju i otvoreno izrugivanja sa obavezama prema Evropi, pa su izgledi za gubitak skoro milijarde eura iz Plana rasta, samo jedan od surovih dokaza amorala rušilaca države, s vrhuncem cinizma u tome što su za to besramno dobro plaćeni iz džepova nas, kojima nekažnjeno rade o glavi?
Iako nas sve ovo tare dugi niz godina, tiska nazad i ukopava na repu obećanog evropskog napretka, i dalje se previše ustežemo i držimo skrupula kad pravim imenom treba nazvati razbojništvo, kriminal, korupciju i frenetično rušenje ove zemlje. Kao da se strahuje od toga da neko ne bude pogođen ili uvrijeđen. U našem javnom prostoru i svakodnevnom životu izgleda kao da se to dešava negdje drugdje ili, još gore, kao da će nam sve probleme neko drugi riješiti.
A baš to najbolje zna i koristi raširena nacionalmafijaška politika, koja nam decenijama nesmetano kroji kapu i u tome, očito, ne namjerava stati. Po svemu sudeći, ni poslije ovogodišnjeg 4. oktobra.
