U srcu Tuzle, u staroj Kazan mahali, stoji kuća koja nije samo građevina. Ona je svjedok, pamćenje i tiha opomena jednog vremena koje je znalo šta znači biti čovjek.

Više od jednog vijeka prkosi prolaznosti, dostojanstveno i mirno, kao da čuva tajnu onih dana kada su se vrijednosti živjele, a ne izgovarale. U vremenu svog nastanka bila je nalik gradskoj palate, ne po raskoši koja se pokazuje, nego po eleganciji koja se nosi u sebi. Takva je tada bila i Tuzla, tiha, otmjena i velika u svojoj jednostavnosti.

Ova priča nije samo priča o kući. Ona je priča o ljudima. O porodici Zaimović, čije ime i danas nosi težinu poštovanja. O njenim nasljednicima, a posebno o Ahmedu Zaimoviću Šeriji, u kojem i danas živi duh te čestite i časne loze.

Stariji Tuzlaci ne trebaju mnogo riječi kada se spomene Muradbeg Zaimović. Dovoljna je jedna , gospodin. Ne gazda, iako je bio imućan i veleposjednik, već čovjek široke duše. Human, dostojanstven, društven i iskreno voljen. Njegova veličina nije bila u onome što ima, nego u onome što daje. U spremnosti da pomogne, u načinu na koji poštuje druge, u tišini kojom je nosio svoju snagu.

U jesen davne 1946. godine, kada je Josip Broz Tito prvi put posjetio Tuzlu kao vrhovni komandant, grad je bio ponosan na ono što ima. Hotel Bristol, jedan od najljepših na Balkanu, bio je spreman da ugosti tako velikog gosta. Ali Tito nije izabrao hotel. Izabrao je kuću Muradbega Zaimovića.

Nije to bio izbor mjesta, bio je to izbor čovjeka. Njih dvojica su se poznavali od ranije, kroz zajedničko djelovanje u ZAVNOBiH. To je bio susret ljudi koji su razumjeli vrijednosti, koji su znali šta znači riječ i čast.

Muradbeg Zaimović, načelnik Tuzle od 1931. do 1935. godine, nije bio samo funkcija u vremenu bio je mjera tog vremena.

Danas ta kuća stoji tiho. Ne traži pažnju, ne podsjeća glasno na svoju prošlost. Ali oni koji znaju, zastanu. Osjete. Sjete se.

Jer to nije samo kuća. To je trag jednog života, jednog karaktera, jednog grada kakav je nekada bio.

I možda baš zato, dok prolazimo pored nje, trebamo na trenutak usporiti. Ne zbog zidova, nego zbog ljudi koje pamti.

Zbog Tuzle kakva je bila.

I kakvu, duboko u sebi, nikada nismo prestali nositi.

Hvala Biserka Gradascevic, Bisi na poklonjenj knjizi Muradbeg Zaimovic legenda i istina po kojoj sam dijelom koristio izvore