Bijeli golub ponovo (ne) leti 853 * NAZNAKE “SVJETLIJE” KAZANBAŠČE
Ili, po ko zna koji put o spomeniku na prvoj masovnoj grobnici u Bosni i Hercegovini te razlozima zašto nisu institucionalno riješeni neki problemi.
Piše Sead Hambiralović
Prošle jeseni krenulo sa saniranjem betonske ploče u obliku suze sa fontanom. Išla je kratka objava, pa i oko bitnog detalja u sredini bijelog cvijeta – kruga oker boje. Ranije išlo ofrlje, ovaj put pitan kako treba – rado lično pokazao i lako izvesti pravilna kružnica (Čast Zirajeti Ibrahimović što se davne godine “od sebe” angažovala da se spomenik uredi – pogrešno neki detalji obojeni i ne bi duga vijeka, op.a)
Sada se napokon ublizu da se uradi kako treba. Naravno da sam nazvao Avdu Bilalovića koji je “od sebe pokrenuo” i pohvalim. Oteglo se, ali ne zamjeriti- završetak svih radova je planiran koncem ljeta. I kada se navršava 20 godina od trečeg i zadnjeg Susreta zvorničke dijaspore Biti u svome gradu.
NIZ KOICIDENCIJA: Ovog vikenda desilo mnogo toga znakovitog. Ponoviti to moje da je Čovjek uvijek (i) na dobitku. Sa uvertirom pred polazak iz Tuzle u Zvornik. Danas ili sutra javiće se je li se uspio prebaciti na novu tehniku moj jedini sačuvani film. Sticajem okolnosti ostao u Sarajevu za vrijeme opsade, onda zanimljiv razgovor sa mladim policajcem pred jednom od Kabilovih pekara. Kako je riješio neveliki problem oko nepropisnog parkiranja.
Podsjetio na mlade zvorničke policajce, posebno na nekadašnjeg i sadašnjeg zamjenika komandira. I, vrlo vjerovatno eto nove priče sa vedrim dodatkom.
A ne dade se u subotu ublizu završena kolumna sa odličnim fotosom i naslovom (Ne)obična šetnja najkomšijskijom ulicom. Preteće važnije i koja slučajnost dok sam se pješke približavao Kazanbašči. Tačno naspram Donje, odakle se vidi djeda Hadžiavdage nišan. Neko je iz poduge kolone auta sirenom pozdravljao. Sve se odigralo u sekundi – dvije. Da, da bio je to On, prepoznao izmičuči profil. S početka bio u vezi sa problemom oko održavanja Kazanbašče. Taj susret novine su objavile kao dobru vijest, sačuvan je fotos. Negdje je zapelo i nije maklo od obećanog. A mogla biti mirovna prekretnica, kao i onaj raniji opštinski vijenac na otvaranju spomenika.
BIJELI CVIJET: Vjerovatno ima neke institucionalne i pojedinačne ljutnje što se toliko privatno bavim Kazanbaščom. Više je razloga, pa i Bijeli Cvijet na Kazanbašči! Mogao biti razlog (i) blizina Srebrenice. Prvi se pojavio u betonskoj suzi u fontani. Prilikom otvaranja zavrijedio naslovne strane, snimljen i film.
Poslije nekoliko godina dizajniran je srebrenički. Možda radi reda trebalo pitati i bilo sve OK. Pa i volonterski pomogao da je traženo. Veći problem što je spomenik na Kazanbašči marginalizovan nebrigom i da bude još gore – izgrađena surogat i van svake logike 50-to metarska betonska staza preko spomeničkog prostora – praktično oskrnavila ovo obilježje i narušila skladnost mezarja
Još bolnija je spoznaja oko indicija da još ima masovnih grobnica. U dobroj namjeri sugerisano kome treba, ali ni mukaet sa te strane (?!) To potkrepljuje kako je slučajno otkrivena jedanaesta sa jedanaest ekshumiranih Zvorničana. Među njima Kjašif Smajlović, doajen zvorničkog novinarstva!
DIJASPORA: Nedavno spominjana vezano za veliki uspjeh naše reprezentacije u fudbalu. Ton i novu energiju dala je naša mladost stasala diljem svijeta. Super i bravo, a šta je sa ostalim i važnijim branšama? Izgubiše se tolike godine oko jače veze sa domovinom. Pojašnjeno prije dvije decenije u odjavnom govoru sa zatvaranja Trečih susreta zvorničke dijaspore. Ostao u pamćenju razočarani ženski glas kada sam se odmakao od mikrofona: Zar više nećete dolaziti..?!
Dolazi se, dolazi sve manje i – kako ko. Uglavnom za odmor. Rijetki oni za stalno. A ovog kolumnistu nema potrebe računati, niti spominjati koliko se “dao” u zadnjih pet godina nakon definitivnog povratka na pokušaja obnavljanja relacija TZ – ZV.
P.S.
Moje srce nije ostalo u Glinici, naslov je nedavne kolumne. Nije ostalo ni u ovom Zvorniku – koliko toliko na tri (pre)ostale zavičajne staze. Dovoljno je Abdulaha Sidrana i naklon njegovim sjenama.
Moje srce ostalo je na Kazanbašči… A s velikim povjerenjem i za svaki slučaj idejno rješenje poslato na jednu dijaspornu adresu…
Ne kajem zbog svih davnih nemira u Tornfalkgatan 69 u švedskom Örebro tokom osmišljavanja “Kazanbašče”. Prve godine, kao “uvod” zasađeno je Drvo sječanja sa srebrnim borom; naredne izlivena je ploče u obliku suze i fontana sa bijelim cvijetom, okolo postavljeno sedam panjeva. A posebno teško palo bezvezno postavljanje betonske staze i višegodišnja natezanja oko održavanja.
Veće satisfakcije i nagrade nema kada je s početka fontana sjajno funkcionisala sa nevelikim vodoskokom i bistrom zelenom vodom u kojoj se ogledalo nebo i srebrni bor. Za lijepih dana komšije iz obližnjih zgrada dolazile da predahnu. Jedno jutro, koji dan pred let za Švedsku, dočekao horski pjev ptica iz obližnje šume, a ustreptao kada sam primijetio tragove životinja koje su sišle da se napoje vode…
Preuzimanje dijela ili kompletnog teksta i fotosa dozvoljeno je uz odobrenje autora / Službeni glasnik BiH broj 63/10 ZAKON O AUTORSKOM I SRODNIM PRAVIMA.
_____________________________________________
