Nikada u historiji čovječanstva nije bilo lakše izgovoriti ružnu riječ. Dovoljan je jedan klik ili jedan komentar. Dovoljna je poruka napisana iza ekrana mobilnog telefona s lažnih profila.

Društvene mreže povezale su ljude širom svijeta, ali su, nažalost, otvorile i prostor za vrijeđanje, omalovažavanje i ponižavanje drugih. Ljudi koji se nikada ne bi usudili nekome u lice reći ružnu riječ, bez razmišljanja napišu komentar koji može povrijediti više nego udarac.

Zabrinjava činjenica da su žrtve takvih komentara često djeca, mladi ljudi, osobe s invaliditetom, javne ličnosti, ali i sasvim obični ljudi koji su samo podijelili svoje mišljenje, uspjeh ili fotografiju.

Riječi imaju nevjerovatnu moć. Mogu biti lijek, ali i rana. Mogu nekoga podići kada posrne, ali ga mogu i gurnuti u ponor tuge i nesigurnosti.

Postoji jedna poučna priča. Jedan dječak imao je naviku da se ljuti i govori ružne stvari ljudima oko sebe. Njegov djed mu je jednog dana dao vrećicu eksera i rekao:

„Svaki put kada nekoga povrijediš riječima, zakucaj jedan ekser u ogradu.“ Prvog dana dječak je zakucao više od trideset eksera. Vremenom je počeo razmišljati prije nego što nešto kaže. Broj eksera se smanjivao iz dana u dan. Nakon nekoliko sedmica uspio je provesti cijeli dan a da nikoga ne povrijedi.Ponosno je to rekao svom djedu.

Djed mu je tada kazao: “Sada za svaki dan kada nikoga ne povrijediš, izvuci po jedan ekser.“

Kada su svi ekseri bili izvučeni, odveo ga je do ograde.

„Šta vidiš?“, upitao ga je.

„Rupe“, odgovorio je dječak. Djed ga je pogledao i rekao:

„Tako je i sa ljudima. Kada nekoga povrijediš riječima, možeš se izviniti, ali trag često ostane. Kao ove rupe na ogradi.“ Koliko puta smo i sami bili povrijeđeni nečijim komentarom? Koliko puta smo pročitali nekoliko rečenica koje su nam pokvarile cijeli dan? A , koliko puta smo možda nesvjesno nekoga povrijedili?

Posebno zabrinjava što se kultura vrijeđanja sve više smatra normalnom. Umjesto argumenta nudimo uvredu. Umjesto razgovora biramo ismijavanje. Umjesto poštovanja pokazujemo netrpeljivost. Djeca sve to vide. Uče od odraslih. Ako mi budemo širili mržnju, naučit ćemo i njih da je mržnja prihvatljiv način komunikacije. Ako budemo širili poštovanje, naučit ćemo ih da različito mišljenje nije razlog za vrijeđanje.

Prije nego što napišemo komentar, zastanimo i zapitajmo se:

Da li bih isto ovo rekao toj osobi da stoji ispred mene? Ako je odgovor „ne“, možda je bolje da te riječi ostanu nenapisane.

U vremenu kada svi žele biti glasni, možda je najveća vrijednost ostati čovjek. Birati riječi koje liječe, a ne riječi koje ranjavaju. Graditi mostove među ljudima, a ne zidove. Iza svakog profila nalazi se čovjek, sa brigama, strahovima, snovima i osjećajima. A, ljudskost se najviše vidi upravo u riječima koje biramo.

Pouka: Riječi izgovorimo za trenutak, ali njihove posljedice mogu trajati godinama. Zato birajmo riječi koje ostavljaju trag dobrote, a ne ožiljke.