ILI: Utisak može da vara, ali je teško objasniti to da Prestavnički dom Parlamenta FBiH, uz uspješan četvoroipomjesečni nerad, odbija mogućnost direktne pomoći rudarima prodajom neperspektivne rudničke imovine

Pod pretpostavkom da ima i onih koji ono sa prošlosedmične sjednice Predstavničkog doma Parlamenta Federacije – konkretno: odbijanje hitnog postupka za uvrštavanje u dnevni red Prijedloga izmjena i dopuna Zakona o finansijskoj konsolidaciji privrednih društava u FBiH – objašnjavaju (opravdavaju?) “zamorom materijala” u vidu otupljivanja poslaničkih refleksa i oguglavanjem na probleme života običnog čovjeka, jer su se, nakon posljednje 11. marta, redovno opet sastali tek tog 28. jula, minimalan je prostor za razumijevanje, a kamoli za prihvatanje tog postupka. Uzaman Vedran Lakić, federalni ministar energije, rudarstva i industrije, odavno tvrdi da ovaj zakon omogućava, uz ostalo, i to da rudnici svoju neperspektivnu (čitati: nekorištenu) imovinu mogu prodati uz pomoć Porezne uprave Federacije, pa te pare usmjeriti u javne prihode i omogućiti plaćanje rudničkih dugovanja za doprinose i poreze. Ministar u klin, a poslanici u ploču – jer ih, po svemu sudeći, ne dotiču ni taj rudnički bezizlaz, ni nepodnošljivo teška sudbina rudara, ni problemi koje rudnici imaju skoro dvije decenije, uglavnom, zbog hazarderske avanture sa elektroprivrednim Koncernom.

U podaktu o tome da, ni nakon pojedinačnog izjašnjavanja federalnih poslanika, ova tačka nije uspjela dobaciti do dnevnog reda sjednice, lako se naslućuje baš ta opora pozadina. To je i šlagvort za pitanje da li se, jer je iole suvislo obrazloženje na sjednici izostalo – uključujući i argument OHR-ove zabrane raspolaganja državnom imovinom – ovim šalje poruka da sve ono (na)opako što se, naročito posljednjih godina, dešava s rudnicima i rudarima, ne samo da nije u vrhu brige, obaveza i odgovornosti vlasti. To se može čitati i kao poruka da se, u maniru koji ne traje od juče, rudari bezdušno još jednom ostavljaju na cjedilu iako bi i najneupućeniji poslanik (a i takvi su zalutali u Parlament) morao znati da štošta važno, krupno, čak presudno u ovoj zemlji – zavisi od rudnika i rudara.

Oni koji ovaj problem, inače neobjašnjivo i posve nehajno javno zanemaren do kraja protekle sedmice, olako pakuju u okrilje hvatanja zaleta u predizbornu frtutmu, samo su dijelom u pravu. Jer, zaista se ne bi trebalo čuditi da se upitna vladajuća većina i kompaktna opozicija u federalnom Predstavničkom domu već izbaždarila za ono što će biti trka u septembarskoj mobi, s namjerom da osujeti kakav-takav plus, kojim bi aktuelna vlast profitirala 4. oktobra. Što, ako je tako, ne može opravdati blam – oglušivanje parlamentaraca o to da je već nepojmno veliki rudnički mnogomilionski dug za doprinose i poreze i odavno sumorna perspektiva bezbolnog odlaska u penziju velikog broja rudara, išta drugo do profana politička muljaža, uobičajena u našoj društvenoj baruštini.

Uz ostale nerazumljivo mlake i blijede, prave reakcije su došle jedino sa strane od koje se to očekuje, jer je se najviše tiče i najviše je boli – od rudara. Upravni odbor Samostalnog sindikata radnika uglja Federacije BiH – kako to ozlojeđeno, ali i uljudno birajući riječi kaže njegov predsjednik Sinan Husić – razočaran je činjenicom da je Prijedlog zakona odbijen k’o s nokta. Podsjeća na to da je proteklih mjeseci vođena živa aktivnost federalnog Ministarstva energije, rudarstva i industrije i Vlade Federacije kako bi se došlo do prijedloga ovog zakona. Cilj je bio ono što federalni poslanici nisu htjeli da vide, niti ih je, sve su prilike, to zanimalo: omogućavanje menadžmentu rudnika da lakše prevlada narasle probleme, jer bi sredstva od prodaje neperspektivne rudničke imovine, koliki god da je njihov potencijalni iznos, itekako dobro došla i isključivo bi se koristila za uplatu dosad nagomilanih i neuplaćenih doprinosa za penzijsko-invalidsko osiguranje sve većeg broja rudara.

Iako je to i jasno i čitko predstavljeno i obrazloženo, uz podatak da je neperspektivna imovina rudnika veliki problem, ali i da je njen dio u fazi propadanja, dakle, bacanja niz vodu, ipak je birokratska uštogljenost jača, što, uz Husićev nastavak biranja riječi, ima “potpuno destimulativno dejstvo na radnike u rudnicima Federacije”. Kad se, paralelno s tim, po ko zna koji put ponovi da se ne traži ništa više od toga da država u potpunosti raspolaže svojom imovinom i da je iskoristi na najpravedniji i najbolji način, usmjeravanjem prema potrebama i uslovima za rješavanje problema rudara i rudnika – onda je ova epizoda u radu federalne zakonodavne vlasti još jedna potvrda onoga što će ispisati konačnu ocjenu njenog četvorogodišnjeg (ne)učinka. Ocjenu koja je, bar većini nas, odavno jasna, a čija potvrda nas čeka u nedjelju, 4. oktobra.

Dokad ima sasvim dovoljno vremena za to da se ne samo pitanje “umjetničkog dojma” o radu Parlamenta Federacije u minulom mandatu nego i odnos prema registru najglavobolnijih problema u društvu, u čijem vrhu su rudnici i rudari, uokviri raspoloženjem koje bi moglo izazvati i još neke glavobolje. Pojedinačne i stranačke, podjednako.

oslobodjenje.ba/ ilustracija Benjamin Krnić