Nekim se dječački snovi ostvare na najljepši mogući način. Taman kada pomisle da je pred njima cijeli jedan novi svijet, život napiše sasvim drugačiji scenario.

  Tako je bilo i sa Sedinom Kahrimanom iz Vogošće.

  Dok su njegovi vršnjaci razmišljali o kontrolnim zadacima, školskim ekskurzijama i prvim simpatijama, njemu se, kao učeniku osmog razreda, dogodilo nešto o čemu većina djece može samo sanjati – izabran je za glavnu ulogu u igranom filmu „Magareće godine“, reditelja Nenada Dizdarevića nastao po motivima istoimene knjige Branka Čopića, ostvarenju koje će ostati upisano u historiju kao prvi bosanskohercegovački igrani film završen nakon raspada bivše Jugoslavije.

  Bio je to trenutak kada se činilo da se pred jednim četrnaestogodišnjakom otvaraju vrata velikog filmskog svijeta.

  -Bio sam učenik Osnovne škole „Moša Pijade“, današnje „Mirsad Prnjavorac“, kada je u školu stigla filmska ekipa koja je širom tadašnje Jugoslavije tražila dječake za glavne uloge, prisjeća se Sedin Kahriman. Prvo nas je bilo oko tri stotine, zatim četrdesetak u užem izboru, a na kraju je glavna uloga pripala meni.

  Za odraslog čovjeka možda je teško zamisliti šta takav trenutak znači jednom dječaku. Jučer obični osnovac iz Vogošće, a već danas glavni glumac u velikom igranom filmu. Jučer školska torba na leđima, a već sutra profesionalna filmska ekipa, reflektori, kamere i ljudi čija je imena do tada gledao samo na televiziji i u bioskopima.

  Umjesto školskog zvona, dan su određivali pozivi pomoćnika režije. Umjesto autobusa do škole, čekalo ga je službeno vozilo sa vozačem. Umjesto đačke užine – hotelski restorani. Umjesto igre poslije nastave – višesatna snimanja.

  Za dječaka od četrnaest godina sve je to izgledalo kao bajka.

  -Nije bila mala stvar imati službeni automobil, svog vozača, boraviti u hotelima i svakodnevno raditi sa glumačkim velikanima poput Ljubiše Samardžića i Davora Janjića, kaže Sedin. Novinari su dolazili na snimanje, razgovarali s nama, fotografisali nas. Sve se to dešavalo tako brzo da čovjek nije ni stigao shvatiti šta mu se događa.

  Još važnije od svega bilo je ono što se nije moglo kupiti niti izmjeriti – osjećaj da pripada svijetu umjetnosti. Svakom novom scenom rastalo je i samopouzdanje jednog dječaka koji je otkrivao koliko su rad, disciplina i odgovornost važni u stvaranju filma.

  Svi oko njega vjerovali su da je to tek početak.

  Reditelj Nenad Dizdarević nije krio da u nekoliko mladih glumaca vidi ozbiljan potencijal. Savjetovao im je da nakon gimnazije upišu Akademiju scenskih umjetnosti. Činilo se sasvim prirodnim da nakon „Magarećih godina“ dođu nove uloge, novi filmovi i novi izazovi.

  Ali, umjesto novih scenarija, stigao je rat.

  igranog filma nastao je i dokumentarac „Četvrti dio mozga“, koji prati upravo sudbine djece iz „Magarećih godina“. Nekadašnji filmski partneri našli su se na različitim stranama ratom podijeljene zemlje. Njihove zajedničke scene ostale su na filmskoj traci, dok su se njihovi životi nastavili svako u svom pravcu.

  Iako se nije nastavio baviti glumom, filmsko iskustvo za Sedina ostalo je trajni dio njegovog identiteta.

  Rođen je 1978. godine u Sarajevu. Diplomirao je na Fakultetu za saobraćaj i komunikacije Univerziteta u Sarajevu, gdje je kasnije stekao i zvanje magistra nauka iz oblasti transportnih i komunikacionih tehnologija te nastavio doktorske studije. Profesionalnu karijeru izgradio je u BH „Telecomu“, gdje je obavljao niz odgovornih funkcija, uključujući izvršnog direktora za razvoj poslovanja, izvršnog direktora za informacione tehnologije, vršioca dužnosti generalnog direktora, a potom i generalnog direktora kompanije. Danas, u istoj kompaniji, radi u okviru svoje struke, a obavlja i funkciju predsjednika Općinskog odbora Stranke demokratske akcije u Vogošći.

  Ipak, kada govori o filmu, u njegovom glasu i danas se osjeti posebna emocija.

  -Volio bih da se jednog dana ponovo nađem pred kamerama, makar u nekoj manjoj ulozi, kaže Sedin Kahriman. Ne zbog slave ili popularnosti, nego zbog osjećaja koji sam imao tada. Film mi je ostao jedno od najljepših iskustava u životu.

  Možda upravo ta rečenica najbolje opisuje njegovu životnu priču.

  Jer postoje ljudi kojima film donese slavu. Postoje i oni kojima donese karijeru.

  Sedinu Kahrimanu donio je nešto drugo – uspomenu koja traje više od tri decenije i tihu žal što dječački san nije dobio nastavak koji je zasluživao.

  Da nije bilo rata, teško je reći kakav bi bio njegov životni put. Ali jedno je sigurno – dječak koji je među tri stotine kandidata izborio glavnu ulogu imao je talenat koji su prepoznali najveći filmski profesionalci tog vremena. Sudbina je, nažalost, odlučila da umjesto novih filmskih kadrova piše jedno sasvim drugačije poglavlje njegovog života.

  Film je ostao.

  Ostala je uloga Baje.

  Ostalo je sjećanje na dane kada je jedan osmoškolac iz Vogošće živio svoj najljepši dječački san.

TEKST&FOTO – Eset MURAČEVIĆ