Koga više Evropska unija pravi budalom: Bosnu i Hercegovinu ili samu sebe?

Evropska unija odavno liči na raštimanu vojsku u kojoj svako puca na svoju stranu. Jedan dan glasnogovornica Evropske komisije objašnjava da sahrana zločinca Ratka Mladića nije bila uz državne počasti, kao da je time problem riješen. Dan kasnije Ursula von der Leyen govori o „šokantnim fotografijama“, osuđenom ratnom zločincu, genocidu i „elementima zvanične podrške“.
Pa dobro, gospodo iz Brisela, šta je onda istina?
Je li problem u tome što je Mladićevu sahranu pratila atmosfera glorifikacije zločinca ili je problem samo u tome što je neko iz EU shvatio da je prethodna izjava bila politički i moralno katastrofalna?
A, odavno je tako.
Jer dok EU pokušava Srbiju držati na evropskom putu, Bosni i Hercegovini se iz Brisela sve češće šalju poruke koje zvuče kao pljuska zdravom razumu.
Nije li malo čudno da EUFOR i NATO jučer s ambasadorima razmatraju aranžmane za evakuaciju diplomatskih misija u BiH?
U Butmiru su analizirani mogući događaji tokom 2026. i njihov utjecaj na sigurnost u BiH, dok su istovremeno obnovljene procedure za evakuaciju ambasada u slučaju pogoršanja sigurnosne situacije. I naravno bez detalja za širu javnost ostalo nam je da gledamo u grah. Ne moramo baš biti vidoviti da shvatimo o čemu je riječ.
Srbija može relativizirati, šutjeti, koketirati s naslijeđem ratnih zločinaca i istovremeno slušati lekcije o evropskim integracijama. A Bosna i Hercegovina treba strpljivo čekati, ispunjavati uslove i valjda još zahvaljivati što joj se svaki novi evropski šamar predstavlja kao „ohrabrenje“.
Ovo više nije samo pitanje jedne sahrane. Ovo je pitanje kredibiliteta Evropske unije.
Jer ako nakon sahrane čovjeka koji je pravosnažno osuđen za genocid u Srebrenici prvo dobijemo birokratsko objašnjenje da nije bilo „državnih počasti“, a tek nakon pritiska ozbiljniju osudu, onda se moramo zapitati koga vi, zapravo, pokušavate ubijediti da ne vidi ono što svi vide?
Evropska politika prema Balkanu sve više djeluje kao nekoordinirana i potpuno raštimana vojna formacija jedan govori jedno, drugi drugo, treći pokušava popraviti štetu, a četvrti se pravi da se ništa nije dogodilo.
A cijenu njihove konfuzije ponovo plaća Bosna i Hercegovina.
Posebno je porazno kada se prema zločincima i njihovim nasljednicima politike ostavlja prostor za „nijanse“, dok se prema žrtvama i državi koja je preživjela genocid očekuje beskrajno strpljenje.
Ako je ovo evropska politika prema Bosni i Hercegovini, onda je krajnje vrijeme da neko u Briselu konačno uskladi kompas. Jer ovako više ne izgleda kao politika, izgleda kao improvizacija.
Jer Bosnu i Hercegovinu neće ubijediti da ne vidi ono što vidi.
Neće nas uvjeriti da je sahrana zločinca Mladića samo još jedan događaj kojem treba pristupiti kroz birokratski rječnik.
Neće nas uvjeriti da je prisustvo visokih zvaničnika Srbije tek „element zvanične podrške“. Neće nas uvjeriti da je ‘evakuacija diplomata’ sasvim slučajno na dnevnom redu…
I neće nas uvjeriti da je evropska politika prema regionu principijelna dok god se prema Srbiji primjenjuju jedni aršini, a prema Bosni i Hercegovini drugi.
U Srebrenici nije ubijen samo jedan evropski princip. Tamo je ubijeno više od 8.000 ljudi!
Autor: Amina Čorbo Zećo/ Patria