Piše Sead Hambiralović

Veliki pozdrav dragi prijatelju!

Od kada sam pre 4 godine došao na Panoniku u Tuzlu ja sam prestao odlaziti na more! Ovaj raj na zemlji preporučujem svakome, i o tome mnogima često govorim!

Posebno mojim Norvežanima.Trideset sam godina ovde, stekao pravo na državljanstvo ove skandinavske zemlje i pravo na pasoš. Volim je kao majku svoju! Po mnogim parametrima najbolja na svetu, koja je meni i familiji pružila sve da nastavimo normalno živeti nakon ratne epokalipse koja je uništila moju Jugoslaviju..,  javio se Jasenko Eric. U trenu sinulo pitanje je li ponjeo norveški dres? I narednog dana uradili nekoliko fotosa, ovaj panoramski i kako pored 2. ulaza pokazuje plakat knjige Panonika, priče sa slanih jezera za nedavnu kolumnu koja je juče reprizirana.

Po srčanosi i pohvalama samo još ravan Islam Bajramović, 36 godina u Austriji, a zna se – najrađe je na mojoj favorit destinaciji, Gornjem slapu. Već petu godinu zaredom dolazi na slana jezera. Pitaj šta nije pomoglo – kičma, tetive, bevagning aparat (zglobovi). Obojica čudesne energije i druželjubivosti i svakako naći mjesta u dijaspornom timu za ono što je u planu naredne sezone…

U BOSNI JE PREČE: (…) Tu se nije imalo šta odlučivati. Vrijeme je bilo da krenem.

      Ima jedno posebno stanje kad se stane pred bijelo platno koje mami. Ili kad se u “olimpiju” uvuče prazan papir, a sad samo klikne i ukaže svjetlina koja čeka. Sve to i još deset puta više smotalo mi se u glavi, duši, svakom djeliću tijela, na tom četrnaestom spratu, odakle je pucao pogled na luku i “Bryggen”. U Herstadovom kabinetu vodio se važan razgovor.

– Bergen je za četiri godine evropski grad kulture … –  uvodio je Herstad i predosjećao sam u kojem će smjeru. – Mislim da će se tvoj “Sopp for fred” (Gljiva Mira)  dobro uklopiti.

      Ova vijest prošla mi je kroz glavu i tijelo kao kroz najobičniji provodnik. Kao gola informacija koja je imala veze sa mnom, pošto sam pozvan u ovaj lijepi kabinet, pun svjetla i ugodnosti za onoga koji tu stalno boravi, ali i za svakog gosta. Nema kože, nema svega onoga što treba da iskaže moć. Ovdje je moć jednostavnost, gdje su dominirale pastelne boje i miris drveta.

      Šutio sam. Neko bi možda uskliknuo od sreće. Ili odglumio već nešto.

     Herstad me fiksirao pravo u oči.

– Šta kažeš na to?

      Šutio sam i dalje.

– Hvala lijepo – čuo sam svoj glas. – Ali, mojoj domovini je mnogo potrebnije!

      Herstad klimnu glavom. Ustade i krenu prema prozoru. Stajao je neko vrijeme sa rukama u džepovima, cupkajući lijevom nogom. Onda se naglo okrenu, priđe i potapša po ramenu.

– U pravu si, tamo je potrebnije…                                                   (Roman Bijeli cvijet iznad puta, S.H)

LJUDSKA I AUTORSKA DRAMA: Traje preko 3 decenije. Kraće dilema oko boje klobuka Gljive Mira (odlučeno, bijela namjesto crvene)  i mjesta izgradnje. S početka korone sve se ubrzalo nakon majkine smrti u Örebrou i definitivni povratak na relacije Tuzla – Zvornik, kada je šleperom iz Švedske prevezena sva mirovna i umjetnička zaostavština. Prvih godina ova dva grada bila su zainteresovana, ali nije maklo od početka – više je razloga. Sada ni toliko pa sam prošlog ljeta na spratu kuće promotivno dizajnirao izložbeni dio eksponata muzejske postavke u osnivanju Bijeli Golub u nekadašnjoj najkomšijskijoj zvorničkoj ulici.

I sa brojnim problemima, pa i nekoliko provala! Ništa nije ukradeno, osim jednog plastificiranog švedskog plakata. Mladi inspektori na drugom uviđaju preporučili da svakako sklonim dragocjene originale. Među njima i vrijedno platno koje je poklonio za projekat Gljiva Mira bolivijski slikar Eduardo Ibanez, o čemu je pisao Bergen Tidende.

Pa i nisu iznenadile ostavljene dvije gnusne prijeteće poruke..! Ako je i razumjeti ostatke ratnih frustracija u rodnom gradu, u majkinoj Tuzli problemi druge vrste. Krenuli još 1996. nakon iz Bergena prenesene predstave Zašto sunce plače, na našem jeziku. Naredne godine još više zabolilo oko nagrade za dizajn na Zagrebačkom velesajmu – ostvario san da na proizvodu piše Made in Bosnia and Herzegovina, ali strašno obilo o glavu..! A nakon definitivnog povratka, prije šest godina, nastavile grdnoće gdje sam u nekoliko slučajeva sudskim putem mogao doći do pravde. Odustajao – nisam se vratio u domovinu da se ganjam po sudovima!

A kajem li se što sam se vratio? Ne, ne… I često ponavljam onu moju izvedenu da je čovjek uvijek (i) na dobitku. Bar sam pokuš(av)ao dati prilog DabudeBolje (serijal kolumni, op.a), jer ne bi bilo ovoliko priče koja je jedva stala u šleper i na 524 strane sa usitnjenom montažom fotosa u knjizi na dvije strane. Ne računati serijale kolumni koje su davno prešle hiljadu objava…

ODISEJA PROJEKTA GLJIVA MIRA: Tragovi u tri grada u Bosni i Hercegovini: Zvornik, Tuzla i Lješevo kod Visokog i tri skandinavska na centralnom mjestu montaže po sredini: Leirvik na otoku Stord, Bergen i Örebro. Naš kolumnista je već nakon tri mjeseca po dolasku u Norvešku izazvao pažnju javnosti sa idejom o projektu Sopp for Fred, kao uspomenu na njegovu uništenu dječiju galeriju Haustor, otvorenu 4 mjeseca pred rat u Zvorniku i likovni konkurs Tata, ne igraj se rata… Pomogli i dio ove priče: Harry Herstad, u slobodnom prevodu nekadašnji regionalni premijer, arhitekte Colin Anspach, Arnold Holmedal (kasnije Lennart Karlsson, Hikmet Hrustanović i akademik Ismar Mujezinović), Odd Sande, Gerd Fladby,Truls Horvei, Atle Hansen, list Sunnhordland avis, Ranghild Ihle, Eva Bellsund, Svetlana Broz, Himzo Fazlić, Toni Ćatić, Tarik Kadić…

SRCE MI JE OSTALO…: Lijeva strana na Kazanbašči a desna u Norge. Prvi dio zbog počivališta mojih roditelja i obližnjeg bijelog cvijeta – (dizajnirao prije srebreničkog!) u nekadašnjoj lijepo uređenoj fontani spomenika na prvoj masovnoj grobnici u Bosni i Hercegovini. Dok je sve bilo u redu sa održavanjem dočekivao horski cvrkut ptica, ostajali tragovi životinja koje su dolazile da sa napoje iz fontane…; Drugi dio srca u –  Norge, Norway, Norveška. I gdje su u BIKS-u pruženi sjajni uslovi za jednu svjetsku mirovnu bajku. Sa teatarskom predstavom Varfor gråter solen ?! udareni temelji a zaokruženi u švedskom Örebrou (Škola za dječije ambasadore mira) kada su (i) pogramski otvorena vrata na sve četiri strane svijeta.  

Sumnjam da bi iko od naših odbio Herstadovu ponudu. Nešto je bilo jače, vuče natrag i brka logiku svaku…(„Novo sunce”, S.H), slično i Kaimija. To je već literatura. A to ni mukaet na prošireno regionalno (mirovno – turistička, obrazovno – ekološka i zdravstvena inicijativa Drina je Drina, Panonika Panonika i 7 eksponata Gljive Mira) – pretpostaviti gdje je „problem”. Eno ih po ogromnim bilbordima nalickanim dok šume gore. Hoće li biti papira za naredne..?

Takvih prizora u Skandinaviji nema, tamo je skromnost i štednja vrlina – političara nema na naslovnim stranama! U fokusu je život i najobičnije ljudske potrebe i bude (još) bolje. Davno sam otišao, da li se išta izbliza izmijenilo, haj da uputam Jasenka. 

To kod nas čista  budalaština, idiotluk! U Norge samo na TV bude poneka debata gde političari iznose programe za naredni period. U svakom slučaju nikada nisu ispunili manje od obećanog – uvek više za dobrobit naroda.

Veli  da je stariji sin obišao 30-tak zemalja – u nekima radio. Usporedio sa Norge, i kada se vratio kući, kaže: Tata, nema Norveške nigde, nemože se ni jedna zemlja usporediti po svim parametrima. Vi elsker Norge!!! 

A ideja Gljiva Mira mogla jedino nastati u ozračju ove čudesne zemlje i razvije u susjednoj Švedskoj. U znak zahvalnosti i uspomene zaokružuje se program multimedijalne retrospektive BIJELI GOLUB PONOVO (NE)LETI – Zvornik, Tuzla, Lješevo kod Visokog, Leirvik na otoku Stord (položiti cvijeće na počivalista: Colin Anspch, Harry Herstad i Odd Sande, op.a), Bergen i Örebro. Sa premijernom instalacijom u zraku (97. u dvorani Mejdan bile sastavni dio scenografije Dana Gljive Mira u Tuzli, op.a) kako Bijeli Golub, onaj jedini nepolomljeni na sceni Stadsparka, koji je iz Švedske prevezao Bundavica, vuče sastavljene dječije zastave koje su uradili učenici osnovnih škola Tuzlanskog kantona. Bile su dio nekih mirovnih scenografija, a nakon skoro tri decenije sa ostalim eksponatima vratile…

P.S.

A oko tuzlanske Panonike sve rečeno u pomenutoj knjizi i brojnim kolumnama – moguće štampa i dopunjeno izdanje. U postojećem mraku jedna od nekoliko najsvjetlijih regionalnih tačaka. Ovaj jedinstveni kompleks inspirisao je po više linija a izravni prilog toj jedinstvenosti su planirani perfomasi: Ove mi cigare, makar smanjiti, Stazama čovjeka koji hoda bos, „Planinarski” na drugu stranu, Kamen za pod glavu, „Picugin” na Gornjem slapu..

U vezi kolumna: https://boljatuzla.ba/uzgredbudireceno-k-n-j-i-g-a

(Preuzimanje dijela ili kompletnog teksta dozvoljeno je uz odobrenje autora / Službeni glasnik BiH broj 63/10 ZAKON O AUTORSKOM I SRODNIM PRAVIMA).

____________________________________

Kolumne i objave u funkciji regionalnog projekta u osnivanju Gljiva Mira – DaBudeBolje – Muzejska postavka Bijeli Golub; Reference osnivača projekta OVDJE. Prenose portali: Bolja Tuzla, Regional i povremeno BHDINFODESK i ŠEHER BANJALUKA  u Švedskoj; Fb stranice: BIH DIJASPORA INFODESK i Gljiva Mira; info.gljivamira@gmail.com & dabudebolje@gmail.com   Tel:060 33 89 166