Simbolika mosta je golema, a grdna su (ne)vremena. Nakon rezultata Opštih izbora u Bosni i Hercegovini definitivno se potvrdila realnost, dugo i “sofisticirano” pripremana na raznim stranama. Jedino nam je dobro krenulo u fudbalu i  to je šira tema sa poznatim “hljeba i igara”, a nemal prešućuje da je to dar dijaspore, naših korijena razasutih diljem svijeta.

Piše Sead Hambiralović

Prije nekoliko godina planirana je prva “recenzija” (ne)mogućeg regionalnog koncepta od poznatog Banjalučanina, Hamdije Trnovca. Na žalost bolest odnese dobrog Hamdolina – srećom ostade dosta filmskog materijala, a najljepši kadar kada je zagazio u Drinu i trebao u kameru da usporedi ovu čuvenu rijeku sa njegovim Vrbasom. Duhovitije nije moglo i poštenije koja je močnija. Video je prvi put prikazan prošle godine u okviru promocije mirovno – turističke, obrazovno- ekološke i zdravstvena inicijative Drina je Drina, Panonika Panonika i 7 eksponata Gljive Mira.    

DRUGA RECENZIJA: Ovaj put od poznatog Tuzlaka šta se sve može vidjeti u susjednom drevnom gradu i ima li neke šanse da napokon i konkretno krene sa pomenutom inicijativom.

A “program” posjete je išao ovako: Kazanbašča, ručak na Mejdanu pored Drine, Kula (na pola puta zaustavljanje pored izvorske vode da natočimo), Avdina privatna džamija, Turbe Hasana Kaimije; zbog nedavnog problema sa grafitima na zidinama Starog grada, ublizu je nova crkva – dao prijedlog kako bi moglo krenuti prema rješenju i onda naknadna posjeta ove dvije destinacije. Za kraj susret sa legendarnim Mustafom Tuhčićem na Diviču, sadašnji alfa i omegom ovdašnjeg Kajak- kanu kluba, nekadašnjim evropskom prvakm u motonautici (zaseban fotos sa novim trenerom, Edinom Pezerovićem i ako se “pokaže” bude nasljednik. I za kraj Tunjina posjeta  Muzejske postavke Bijeli Golub u osnivanju u najkomšijskijoj zvorničkoj ulici i glavni razlog ove posjete.

KOLEKCIJE I MAČAK U ŠEŠIRU: A nakon jednogodišnje trakavice oko parkiranja pred žutom kućom predložio kompromisni dogovor za goste ove promotivne postavke – da pored  trećeg ulaza trebaju biti slobodna dva mjesta. Dogovor je ispoštovan i među postavljenim fotosima ovjekovjećen je dolazak Tunje Jokića kao specijalnog gosta. Naravno, sa štakom je, na glavi šešir, jedan iz bogate kolekcije: 21 proljeće-ljeto, 27 jesen – zima. Onda 12 štapova, dvoje štake, jedna za planinarenje i hodanje koje su na haciendi u Brgulama.

I brojnim anegdotama, a nikako da se stigne zaozbiljbo krenuti sa pripremom tv- serijala “Šala i zbilja kokuznih vremena”. Biće i o jednom poklonjenom šeširu u poznatom kvartu Stupine. Mačak taj i taj se kriomice uvukao u ormar i lijepo smjestio pa ispao belaj..,  a tek urnebesna o čuvenom  Tunji Filipoviću oko jednog hotelskog nesporazuma…

PRILOG: Rezenzija II, posjeta Tunje Jokića Zvorniku,

ZVORNIKU U POHODE

Moj domaćin ko mladić sa Mejdana skoknu preko pasarele po ćevape i – utvrdimo koji su bolji – tz ili zv, dok ja u hladu Avdibegove topole desetak metara iznad Drine pronađoh zgodno mjesto za auto. Teško je ocijeniti koji su bolji- u prirodi sve je slađe. Stigosmo i proćaskati sa nekima starim znalcima, među njima prepoznah .Amira Kačapora, koji često skokne iz Tuzle.  

Dugo je pripremana moja posjeta Zvorniku, na poziv nadaleko glasovitog prijatelja, novinara- urednika i književnika Seada Hambiralovića, zvorničkog Tuzlaka i tuzlanskog Zvorničanina, uoči petka 06.08. 2026. S razlogom i uobičajeno  vikendima je u rodnom gradu – ostaće a ja pred veče vratiti.

Brižljivo je osmislio “protokol”, veli za posebno odabrane, sa tačno utvrđenim satnicama planiranih aktivnosti koje mi nisu baš ulijevale nadu da ćemo sve planirano i realizirati. Na polasku, tokom vožnje, u kratkim crtama Sejo iznese još neke detalje. I da će malo zašutjeti, valjaće cijeli dan govoriti.

Posmatram ga krajičkom oka i pokušavam dokučiti šta li se bože mota u njegovoj umnoj glavi i kakve li ga to misli zaokupljaju – radost i veselje zbog posjete zavičaju ili osjećaj strepnje i neizvjesnosti

zbog teške prošlosti i ružnih uspomena.

Nakon što smo prošli Kalesiju, potom entitetsku granicu i sa Crnog vrha krenuli spuštati prema Podrinje, prenu se i prekide tišinu. Otpoče stihove nastale prilikom njegovog prvog poslijeratnog posjeta rodnom kraju koji je napustio silom prilika spašavajući goli život. Malo izgovorenih riječi kojima reče PUNO, a pratili ga davno Vojislava Vasiljević i Anti Teponen (završnica njegove knjigu Novo sunce, posvećene svima koji su morali napustiti svoju domovinu, a njegove riječi su i početak filma Putevima Hasana Kaimije.., op.a)

Posjeta s razlogom poznatog Tuzlaka zvorničkom kraju. Radna recenzija je u prilogu kolumne a postavljeni dio fotosa sve govori da se imalo šta vidjeti…

U minut, kako smo planirali, nakon industrijske zone u Karakaju ubrzo se ukaza u daljini Zvornik dok je termometar pokazivao 36 u hladu. Pored Meteriza Drina se “srebrila” na suncu, skrenusmo s desna prema Kazanbašči. Obićemo mezare njegovih roditelja i mjesto na kojemu je pronađena prva masovna grobnica u Bosni i Hercegovini u kojoj  je ekshumirano 132  ubijena Zvorničana. Na tom mjestu u okviru II Susreta zvorničke dijaspore tačno prije dvije decenije Sead je osmislio idejno rješenje spomenika u obliku suze i fontanom sa Bijelim cvijetom, nekoliko godina prije srebreničkog. Tom prilikom položen je opštinski vijenac,  u hotelu Vidikovac razgovaralo se o održivom povratku, delegaciju dijaspore primio tadašnji gradonačelnik Ažimović, realizovani brojni programi –  ali je sve ostalo na tome- povratak je sve slabije išao.

U neposrednoj blizini je sasvim slučajno pronađena 11. masovna grobnica iz koje je ekshumiran njegov novinarski učitelj i prijatelj Kjašif Smajlović (indicije da ima još neotkrivenih) i obuze  neki čudan nemir od čega mi se kao kamen zgutalo u stomaku dok su riječi zastajale u grlu. Neko vrijeme zaćutali i razgledali mezarje, onako na brežuljcima, podsjeti na Rim, grad na sedam brežuljaka. Teških emocija posjetismo i prastaro mezarje na kojemu se nalazi mezar znamenitog Seadovog djeda, a nedavno o još poznatijem ocu (pisano na više portala, na Regional.ba kolumna je na prvom mjestu najčitanijih, što govori više od svega o njegovom porijeklu i korijenima.

Ostade mi u ušima da njegov rodni grad ima divnu panoramu kada se iz daljine sa viđe strana  pogleda. Ali kada se “zađe” drugi je osjećaj – u nedostatku prostora gdje god se stiglo nadogradnje preko svake mjere. A posebno dirnu kad reče da su mu ostale još samo dvije bitne zavičajne staze, kojima rado prošeta – Beksujom do Kazanbašče i Mejdanom do nekadašnjih Hukova. Nakon najnovijih grafita na zidinama Starog grada i sasvim devastitane rasvjete i usputnih redom porušenih betonskih klupa i odmorišta na Kaplanu prestao prošetati do  atraktivnog Starog grada i ovo je prvi put na Kulu nakon dugog vremena.

Pritisnuti vrelinom zastadosmo kraj Hair česme da se osvježimo i napijemo hladne izvor vode. Razmišljam o uzvišenom smislu ovih česama koje imaju nijet da napoje putnika

namjernika kao uspomena na one u čije ime su izgrađene.

Prije izlaska na Kulu, skrenusmo  desno da uradimo fotos pored neobične džamije sa 5 munara Avde Tučića koji je jedino Seadu dozvolio da je uslika za prijeratnu reportažu u zagrebačkoj Areni.  Obiđosmo i znamenito Turbe Hasana Kaimije gdje zatekosmo dvije prelijepe djevojke i naočitog mladića, svi porijeklom iz Bosne. Doputovali iz Beča pa im Sead rado ukratko ispriča o narodnom tribunu, dobrotvoru i pjesniku i preporučio da pročitaju priču Derviša Sušilća, Kaimija. Sigurno se može naći u austrijskim bibliotekama na odjeljenjima za strance.

Temperatura je dosegla 42 stepena, kao da kamen gori. O Kula gradu i njegovom značaju, kao kulturno istorijskom spomeniku i potencionalnoj turističkoj destinaciji, izlišno je pričati – tuga kolika zapuštenost i nebriga. Samo budalama istorija nije učiteljica života…

Zbog najnovijeg skandala sa grafitima Sead želio da zalazimo  među zidine već skrenusmo na neveliki proplanak odakle je pucao prelijep pogled na Hidroelektranu, Jezero i Divič. Na brzaka iz njegovog ranca, izvadismo i popismo kafu koja mi se dojmila više kao sikteruša nego dočekuša na mjestu punom istorije a premalo budućnosti.

Niz serpentine, sa druge strane, oprezno se spustismo do centra. S početka za uspomenu i dugo sjećanje na posjetu Zvorniku Sead je već udesio nekoliko snimaka „Tunje na Drini” a boga mi i u Drini, do koljena- tako me nariktao.  Malo sam se rashladio a potom ponovo proključao oblačeći čarape na mokre noge i obuvajući patike što mi svakodnevo predstavlja najzahtjevniji ritual zbog problema sa disciplinom „kičma” sa kojom očito  kuburi i moj prijatelj. Neki hečemi od ugleda, po prijateljskoj liniji, vele da ne žuri na operaciju. Moj druže, muke naše niko ne zna- pa i zbog toga vajda zato nas dvojica se dobro razumijemo.

Dalje se zaputismo na znameniti Divič gdje se rashladismo sladoledom i gdje upoznah Mustafu Tuhčića, legendu nautičkog sporta, nekadašnjeg prvaka Evrope i dugogodišnjeg predsjednika Kajak kanu kluba „Drina” Zvornik.

Tačno u 17.00, kako je planirano, obresmo se pred Žutom kućom, mjestu obitavanja Bijelog Goluba koji ponovo (ne)leti i zapravo glavni cilj i razlog moje posjete. U neobičnom prostoru izložena je postavka koja govori više od svih riječi o životu moga domaćina, mirotvorcu, njegovim profesionalnim i ljudskim postignućima i njegovoj uzvišenoj misiji.

Pred kućom nas dočekala komšinica Dara Branković Vila, volonterski šef Prateće službe projekta Gljiva Mira. Naravno da sam se nasmiješio kad, koja kako sama reče tu samo čupa travu, iliti brine o cvijeću i bašti. Jasno da je njena uloga znatno viša – počev da je ona gazda dok moj prijatelj vikendima ne dođe. Pisano je kako je lijepila “opomene” nekima kojima je bio naruku besplatni parking. Dočekala toplom dobrodošlicom, hladnim čajem sa Kule i vrućim kiflicama filovanim džemom smokve iz baštice otpozada kuće.

Posluženje je izneseno na balkon ispod Bijelog Goluba montiranog iznad nas kada sam detaljno upoznat sa postavkom izuzetno zanimljive priče.  Kreće od dvorišnih vrata na kojima stoje olimpijski krugovi i godina 1960. kada su njegov otac Abdulah i amidža Muhamed te godine putovali u Rim. Kao uspomenu na davne OI , a kuća se nekada zvala i Tri brata je izgrađena tri godine kasnije.                                                      

Bio sam zatečen bogatstvom njegovog djelovanja od mladih do današnjih dana. Dojmljiva ljudska priča vrijedna pažnje – novinarski angažman neke druge vrste, posebno prijeratni, posebno u Skandinaviji, posebno kolumnista nakon definitivnog povratka- pisac, pjesnik, osnivač prve dječije galerije u bivšoj zemlji, filmskog i stono-teniskog kluba, dječije galerije Fressvampen u Švedskoj, dugogodišnji organizator brojnih programa – umjetnik koji se ogledao u različitim žanrovima a nadasve veliki i dobar čovjek! Dok mi je pripovijedao o svom životnom putu, o spašavanju golog života, te izbjeglištvu, ponovnom dizanju iz pepela i letu Bijelog Goluma nako nosi Gljivu Mira, (vidjeh sjajnu montažu na jednom eksponata), indolentnosti naših zvaničnika svih boja, a koji respekt u Norveškoj i susjednoj Švedskoj! Ne mogoh a da ga ne upitam otkuda tolika energija, želja i volja da istraje u širenju ideja mira i suživota. Očito to ne može svako, već samo oni odabrani. Baš kao što sam i ja izabran od strane Seada koji mi je svojim pozivom ukazao čast, povjerenje i želju da  upozna sa svojom “pričom” i na neki način svjedočim o njoj.

Hvala TI na tome, što si otvorio svoju dušu kako BiH i ja na krilima tvog Bijelog Goluba i sam dalje širio ove ideje na kojima istrajavaš pa čak i onda kada ti zatruju „gljive mira”.

Poprilično iscrpljen vrelinom dana i sasvim umoran od aktivnosti koje smo po “protokolu” sve do jedne realizovali, “uturih” par dojmova u Knjigu utisaka i sa upakovanim  milodarom njegove komšinice, dobre Vile, zadovoljno krenuh put Tuzle. Kad se uspeh na Crni vrh, odakle se nekada išlo starim putem preko Snagova i nekadašnjih opasnoh “krivina” silazilo u Zvornik ukaza se veličanstven prizor- purpurni zalazak sunca na obzorju. „Daleko je sunce” što Ikaru sprži krila a Bijeli Bolub ipak dalje (ne) leti i širi ideje mira. Odašiljem ove riječi dragom prijatelju koji neumorno svojim kolumnama sije sjeme dobra i mira u nadi da će njegove doprijeti do srca grešnika dobre duše.

Sejo Druže, hvala ti!

Tunjo Jokić

(Preuzimanje dijela ili kompletnog teksta dozvoljeno je uz odobrenje autora / Službeni glasnik BiH broj 63/10 ZAKON O AUTORSKOM I SRODNIM PRAVIMA).

____________________________________

Kolumne i objave u funkciji regionalnog projekta u osnivanju Gljiva Mira – DaBudeBolje – Muzejska postavka Bijeli Golub; Reference osnivača projekta OVDJE. Prenose portali: Bolja Tuzla, Regional i povremeno BHDINFODESK i ŠEHER BANJALUKA  u Švedskoj; Fb stranice: BIH DIJASPORA INFODESK i Gljiva Mira; info.gljivamira@gmail.com & dabudebolje@gmail.com   Tel:060 33 89 166