Ili: zašto je profa Hamidić mnogo, mnogo ljut.

Piše Sead Hambiralović 

A sve se odigralo na tuzlanskoj Banji u centru jedinstvenog spomeničkog kompleksa. Pamtio od dječačkih dana, pa i ušuškani gradski bazen i zološki vrt. Tradicija je nastavljana, zahtjevni kompleks je obogaćivan ali  i sa nekim detaljima koji nisu primjereni. Izgleda vliše je “resora” i nadležnosti – neki prva liga, drugi otaljavaju posao.

Nakon definitivnog povratka posebno zaintrigirao sa novinarske i autorske strane centralni dio sa decenijskim ruglom – “pločom”, biće da se nekada nalazila nešto kao oglasna tabla ili informator. Išlo je nekoliko objava sa fotosima, pa i šta bi moglo ako mogne sa mirovne strane. Haman “razmrdalo” nadležne  da se pozabave problemom – potraja i nađe se najoptimalnije rješenje i savršeno uklopilo pored oslikanog bosanskog ćilima na ploćniku. A pihtija, pihtija se oko instalacije Dječije zastave, koje su sjajno 97. uradili učenici Tuzlanskog kantona i prenesene u Skandinaviju i sve su prilike premijerno vinuti sa Bijelim Golubom narednog proljeća u tuzlanskom prostoru moje najveće emocije.

PODZIDA, KLUPE..: Više puta ukazivao oko podzide išarane grafitima. U jednom tekstu spomenuo da bi optimalno rješenje bilo zasaditi ugusto puzavice dužinom cijelog zida. Dohakalo bi se grafitlijama, em zelenilo savršeno uklopilo u postojeći ambijent. Ni mukaet od nadležnih, što bi rekao akademik Enver Mandžić. Imponuje – neki dan Fb prenio sa stranice Gljiva Mira sjećanje od prije pet godina sa tri  propratna fotosa, ponajboljih koje sam ikada snimio.

I kada se ono hoće. Jednog poodavnog popodneva biciklajući prema centralnom dijelu zapuhnu miris spreja. Na podzidi povelik taze grafit! Može biti prije minut- dva postavljen. U susret žuri neka gospođa.

–        Oprostite, vidjeste li nekog mladića, vjerovatno sa kapuljaćom na glavi…

–        Skrenuo je niz stepenice…

Sletih s bicikla i potrčim u tom pravcu. S vrha stepenica razabrah ga u daljini, samo što ne zamakne kod raskrsnice. S lijeva je Osnovna škola Mirza Delibašić, a desno od Kabilove pekare ulica prema Kući i ateljeu Ismet Mujezinović…Šta se dalje desilo pisano je u objavi prije nekoliko godina – sada kratko prepričati. Dok stignem, pod uslovom da ne cvakne mišić tako nezagrijanom, trebaće dvadesetak sekundi. Pa i da ga uhvatim. Otimaće se.  A nova jakna. Pa kako u tom gombanju nazvati policiju? A tek belaj ako još nije punoljetan i još globu platiti…

Oko one dvije famozne klupe u blizini platforme sa Titom okruženim  narodnim herojima više puta pisao i uslikano. Haman u inat neće da poprave..?!

NOVA GRDNOĆA.: Ne mogu se načuditi da ranije nisam primijetio! Ima i godina profa Hamidić kada je ostao bez teksta. I dokle je spalo obilježje izvedeno na gromadi stijene, nekada moćnog SKJ. Jedna strana se vremenom okrunila, “majstor” uprostio – zašalovao i zabetoniro. Ne vodeći računa o formi i materijalu. Haj da uslikam profu. Stigao u bijelim patikama i natakarenim “šmekerskim” naočarima tamnih stakala. Tu nema rasprave – neka skine ili zadije na tjeme. Slićno i Ljubici Hodžić ispred Donjeg slapa za kolumnu kako pokazuje knjigu Panonika, priče sa slanih jezera morao i potanko objasniti razloge. Kad smo završili zamolila da jednu uslikam za uspomenu sa sunčanim naočarima. Naravno, a jedini kojem sam u karijeri  popustio je Dušan Simić. Smjestio ga na prvi mol naspram zvorničkog mosta – skoskao se pravo rokerski (što i jeste!) i pristajale sa okruglim tamnim staklima.  

I uradismo fotose. Nisam baš bio zadovoljan zbog profinih bijelih patika, ali moglo je proći. Uveće, brišućei višak fotosa ode i zadnji! Stvarno nije bilo namjerno i haj sutradan nanovo bez bijelih patika. I novim detaljom da se na fotosu osjeti energija ljutnje i govora tijela.

–        Još malo desno i pogled prema betonskoj ivici, sa gestikulacijom ruku.

–        Ovako?

–        Tako, idemo…

Samo što sam nekoliko puta zaklikao a profa u deranju nadmašivao sebe, spazih da pored nas prolazi niži razred osnovaca i učiteljicom na čelu. Sasvim uživljen u snimanju, spontano sam se okrenuo:

–        Djeco, šta ovaj čiko viče..?!

–        ŠTA JE OVO, ŠTA JE OVO…! – složno  će nekoliko dječaka smiješeći se.  

Učiteljica zapanjena zastade i istog časa se pribra.

–        Ne zastaj, nastavite, nastavite..!

 P.S.

U cjelini zelene površine na Banji dobro izgledaju, a sa nevelikim trudom moglo  još bolje. Profa veli da ga duša boli za neka rješenja rasporeda sadnica. Posebno kada je u pitanju smrča i pokaza na skoro osušeni osamljeni bor ispod šetališta, a gdje mu nije mjesto. Vidi se da je veliki znalac i struka, ali nadležni nemaiju obićaj da sa takvima imaju posla – pozovu na kaHvu, konsultujuju uz elementarno hvala. Oko još šireg ne bih oko mojih loših iskustava. Bolje da svedemo oko prijedloga da se sa puzavicama napokon riješi podzida, dvije klupe i izlokana zemlja naspe novom, zasije travom i maskiraju ružna betonska postolja, a smandrljana popravka obilježja nekada močnog SKJ 1919 -1969. može riješiti sa onim poznatim haj šta fali ili uradi kako treba.

U vezi: https://boljatuzla.ba/podzida-i-dvije-famozne-klupe/

(Preuzimanje dijela ili kompletnog teksta dozvoljeno je uz odobrenje autora / Službeni glasnik BiH broj 63/10 ZAKON O AUTORSKOM I SRODNIM PRAVIMA).

____________________________________

Kolumne i objave u funkciji regionalnog projekta u osnivanju Gljiva Mira – DaBudeBolje – Muzejska postavka Bijeli Golub; Reference osnivača projekta OVDJE. Prenose portali: Bolja Tuzla, Regional i povremeno BHDINFODESK i ŠEHER BANJALUKA  u Švedskoj; Fb stranice: BIH DIJASPORA INFODESK i Gljiva Mira; info.gljivamira@gmail.com & dabudebolje@gmail.com   Tel:060 33 89 166