Ili: Zašto se sin slavnog slikara Ismeta Mujezinovića ne smije? Poznati je usud biti u „sjeni” a tuzlanski primjer vjerovatno najzanimljiviji na svijetu zbog političke, umjetničke, pa i psihološke strane.

Sead Hambiralović    / Serijal Tuzlanski procesi neke druge vrste (3)

A davno najbolje reče književnik Enes Topalović, kako da se smije a nije  do smijeha. Nakon što sam otišao iz norveškog Bergena, EU grada kulture i turizma, doživio najveću kolegijalnu iskrenost i poštovanje. On je od naših sada broj 1 – dostigao do 7 sprata gdje je smješten Kulturetaten, a ja do najvišeg 14. gdje je stolovao močni Harry Herstad, Fylkesrådmann, u slobodnom prevodu premijer regije Hordaland.  Prvi put pozvan na službeni lunch sa mojom Alisom (17), sekretarom mirovnog projekta Sopp for fred / Gljiva Mira, a treči prije 31 godine i danas prepričava koju je ponudu odbio Bosnier radi onog prećeg – Made in Bosnia and Herzegovina…

Scenarij je pripreman oko tri godine. Prva verzija, druga, treča… – Ismar Mujezinović u Ljubljani, ja u Tuzli, vikendima u Zvorniku. Brzo smo riješili problem razdaljine i usaglasiti koncept. Pored ostalog biću narator i krenuti sa Skvera, poznatog kružnog toka i velike simbolike. U centru zastajem sa Selimom Bešlagićem.

–   Đesi ti..?!

–   O, vidi koga vidim, eto te ko momak!

–   Eh… Kad si stigao?

–   Juče, a prigovor što je moj projekat smješten u predizbornu kampanju SDP-a. Trebalo je pitati…

–    Ma ti si naš…

–   Samo svoj i – k znanju ubuduće… Nego kad ću vidjeti tu tvoju baštu koja te podmlađuje..?

–   Haj sutra oko devet svrati dok otkvitam hitno, pa ćemo i to dogovoriti.

Kod Kapije Zlatko Dukić.

–   Gle brzopisca, kako idu knjige..?

–   Ko da si me pitao jesam li ubio nekog čovjeka..!

–   Ma daaaj, a naštancao preko pedeset…

–   Eh…

–   Haj, čujemo se…

Pred Pasažom Tunjo Jokić, maše.

–   O, koga vidim…?

–   Biću do subote. Volio bih da potanko oko mačka koji se smjestio u onaj šešir, posebno oko čuvenog Tunje Filipovića zašto ti je zakucao na vrata hotelske sobe…

–   Važi, važi..

Zastajem kod kipova Ismeta i Meše, zagledam sa svih strana. Detaljnije analizitram Ismeta. Poznata hrvatska kiparica Marija Ujević – Galetović imala je problem s likom. Zvala Ismara da se konsultuje. Eskivirao je odgovor koliko je pomogao. Zamišljeni očev lik je sigurno njegov “rukopis”, vjerovatno i šaka sa dugim prstima…

Žurim prema hotelu Tuzla. Na spratu iznad recepcije zastajem pored velikom Ismarovom slikom Crveni paradajz, prije rata nagrađenom poznatom nagradom. Ćudesne je “teme”, kao da je postavljena negdje u po Pariza, a ne u poharanoj Bosni. “Legla” još od prvih dolazaka i rado ovdje zakazivao sastanke. Jednom kada sam stigao iz Skandinavije – nema slike­­! Posumnjao da je dobila “noge”- alarmirao koga treba i vraćena! Ispred planirao direktno u kameru  kako je došlo do veze sa slavnim slikarem i nastavljeno sa Sinom…

Kadrovi kako dočekujem prijatelje na sastanak desetak metara lijevo od slike  (Mirsada Hukić, Kadrija Hodžić, Dževad Čejvanović i narator), na stolu knjige Tuzlanski procesi sedamdesetih XX stoljeća i Bijeli cvijet iznad puta.

(…)

LAŽI: Bila je ideja da film ide u produkciji jedne od gradskih televizija. Pretpostaviti razloge šutnje –  zbog Sina čije nezadovoljstvo tinja godinama. Ne poštuju pravila koja sam napisao Slavojki Janković kad smo poklonili kuću i atelje. Rade po svome, ali bitno je da rade! Ja više nigdje nemam utjecaja..!

I sasvim ljudska, umjetnička  i psihološka drama, pa ti budi sin slavnog umjetnika. Kod mene je ispalo drugačije – imao sam petnaest a presjekao amidža Muhamed kada su došli iz opštine sa prijedlogom da oca “izlože” i sa pleh- muzikom provezu kroz grad. Zahvalio se i kroz suze kratko: DO SADA JE BIO VAŠ, OD SADA JE NAŠ..!

Kako dolikuje velikanu Ismet je ispraćen, a porodica ispoštovala posljednju želju oko  zaostavštine.

Koliko je trebalo godina da prođe da se nedavno konačno sazna istina o kultnoj slici Oslobođenje Tuzle?! Proturale ove i one laži, a šta je sa ostalima i ko stoji iza toga? Vlast, Grad je apstrakcija – komisija, odbor je konkretnije sa tri, pet ili sedam imena…

A prošle zime, za vrijeme promocije projekta Muzikom kroz izložbu u Međunarodnoj galeriji portreta, oštampana su navodno dva Ismetova citata – bez navođenja izvora:                 

… Portret sam radio u vremenu nekog nedokučivog neprijateljstva koje su ljudi ispoljavali pema meni. Razbijali su mi prozore na ateljeu, a telefon je neprekidno zvonio, bilo je dosta “prijateljskih poruka”. Htio sam da uradim autoportret i otkrijem grudi ljudima, te ranjive ljudske grudi. Kasnije sam čitao neke kritike o realizmu u umjetnosti, u stvari lekcije šta je istinska umjetnost, a šta ne. Čašu je prevršila formulacija da je revolucionar- umjetnik izdajica umjetnosti. Onda sam na autoportretu doslikao Spomenicu, postavio je u predjelu srca iz koga prolaze dva mlaza krvi… To je moj odgovor. Istinski umjetnik je uvijek revolucionaran! Doduše, može doći do sukoba između revolucije i umjetnosti, ali onda nešto nije u redu  sa umjetnošću ili sa politikom. U svakom poslu ima zabluda, a ima I prljavštine. Treba se otkrivati i boriti se svim snagama, ubojitim oružjem kritike. A svako istinsko stvaralaštvo, doživljavanje svega onoga što je dostojno tog divnog bića – čovjeka, u stvari je umjetnost.

Ovim vrijednostima ostat ću vjeran.  

Čista izmišljotina..!, veli Ismar Mujezinović, akademik i renomirani umjetnik u Sloveniji, sudionik i svjedok očeve dramatične umjetničke odiseje. Ne može načuditi  nekim nagađanjima.

Recimo, Ismet je naslikao portret sa golim grudima i bio je neizlagan u ateljeu koju godinu, a onda su došli iz Beograda sa molbom da učestvuje na izložbi NOB, a on im je rekao da nema novih slika te tematike! Slikao je seljanke na pijaci! Rekli su da izložba bez njega nemože. Otišao je u atelje i doslikao spomenicu, pa ih pozvao i rekao: “Imam samo sebe iz NOB- a!”

To je istina, a metak koji je razbio staklo u ateljeu je produkt svadbe i prigodnog pucanja iz stana iza susjedne kuće, slučajnost!

Ismet uz pomoć kredita izgradio kuću i atelje, sa svim priznanicama, a Grad  ne poštuje ugovorene obaveze i favorizuju Mešu Selimovića. Nagrada sa njegovim imenom je 7.000 KM, a nagrada “Ismet Mujezinović”, diploma.

Nema potrebe poređenje… Onda ona puška “tandžara” u Spomen sobi a Ismet nosio automat, dostigao da bude komandant Partizanskog aerodroma kod Prijedora. Ima ga na filmu Partizanska eskadrila, Šibe Krvavca, glumio ga Bekim Fehmiju… Uz sve pohvale za savremen dizajn bio sam slobodan predložiti adekvatno rješenje  za ovaj sporni detalj i kako da se lako riješi – šutnja..?!

Ismar veli da je otac sa Mešom i Dervišem Sušićem drugovao a golemo zamjereno od Partije zbog one slike “Meša i Darka”. Ismet je sve svoje poklonio, pa ofukario, a Meša bio štedljiv i honorar od “Derviša” uložio u vikendicu na Hvaru pa na ljetnoj žegi uživao ispod maslina u mediteranskom hladu.

Prije svega Ismet bio omiljen i drag čovjek. Anegdota je napretek, posebno za vrijeme retrospektivne izložbe u Moskvi, i čast da dobije “Nagradu Lenjina”. A koji bi veliki slikar “tako” iskreno priznao majci ovog kolumniste u toku davne posjete i poentirao očinski savjet – da je stekao slavu samo zahvaljujući ratu!

Prije desetak dana Ismar Mujezinović je našem kolumnisti poslao fotos kruške kakva se nalazila u dvorištu njihove kuće…

NEKOLIKO VERZIJA: Zapelo je na kraju scenarija. U tom momentu činilo da je dobro uklopiti Slana jezera, koja su postala regionalni turistički hit. Postaviti norveški Internacionalni kišobran crvene boje sa bijelim tufnama, koji je šleperom dovezen iz Skandinavije sa svom zaostavštinom nakon definitivnog povratka; ispod  7 dječijih štafelaja i neka crtaju mir. Prelijep prizor- sa Ismarom prilazim da pogledamo, nastavnica likovne sekcije predstavlja djeci. Kratko popričati, pogledati crteže, Ismar pomilovaće jednog dječačića po kosi i pohvaliti…

Na mostiću Gornjeg slapa završni kadar – gledamo panorama dupke pune Panonike.

–   Kako ti izgleda..?

–   …

Iz Ljubljane nije stigao odgovor. Odmah bilo je jasno. Pretpostavio – turizam je turizam, a on nema potrebe da se kači za ovu branšu. Brzo sam našao rješenje i usaglasili. Završnica  anegdota za vrijeme ručka na koji je pozvan nobelovac Ivo Andrić da pogleda  naslovnicu romana Na Drini čuprija koju je Ismet uradio. Kada je Marija na sto iznijela oval sa rumenom kokom u centaru pažnje je malešni Ismar. Problem je brzo riješen – jedan barak gostu, jedan njemu.

Nakon toliko i toliko godina osijedjeli umjetnik u krupnom planu sa osmjehom na licu.

–   Pošteno..!

PEHOVI: Ljeto je, istekla vozačka, tri mjeseca treba čekati na produženje. Pošto sam  izgubio želju da vozim našalio se da mu posudim moju norvešku koja vrijedi 100 (sto) godina! Onda nezgodno pao, tri rebra polomio. Pitao u gradskoj TV da ga posjetimo, dovoljno će biti snimatelj, ja ću uradiri zgodan prilog. Ako stignemo i još jedan u Zagrebu a tiče zvorničke priče. Vele oni ne prate događaje izvan lokalnih okvira. Razumijem, zamolio da prenesu ko odlučiuje, neko da putuje ispred Grada, ja ću (i) snimati – mogao biti uvod da se izglade nesporazumi sa “Porodicom”. Ništa…

Ništa ni od od Pisma namjere vezano za sliku Oslobođenje Tuzle da se eventualno uradi manja kopija u “rasteru” i postavi na galeriju sa svim izdvojenim likovima na slici, stolicama u obliku potkovice i bude prostor za časove istorije. Godinu- dvije kasnije napokon je slika restaurirana a ova zamisao je realizovana – s desna u manjem formatu sa likovima. Iz praktičnih razloga bolje rješenje.

Onda prijedlog da se aktuelizira gornji sprat koji godinama zjapi pust. Eventualno nađe mjesta za Sina, impozantnog opusa. Recimo postavi nekoliko kopija njegovih najboljih slika u prostranom hodniku, a prijedlog jedna sobe apartmanskog tipa za familiju za vrijeme posjeta Tuzli…

Odmahnuo je da ga autorski “ima”, ne, ne. Sadnica “kruške”..? Predložio da je unuci zasade u dvorištu pored ateljea. Kada je jedno vrijeme Galerija portreta iznajmila Kuću Ljubljanskoj banci zapelo je sa granama kruške i stablo je posjećeno (?!). Sinulo nakon odgledanog videa nadahnutog Ismarovog govora za vrujeme osnivanja Bosanskog akademskog društva Slovenije…)

To je bila mislim, kruška lederica? Hrapave kore-debela, sočna i izuzetno slatka. Dolazili su iz Vojvodine da joj uzmu uzorak za sadnju. Svake godine njih nekoliko. Ja sve teže hodam, lijek mi ne pomaže? Možda bi mi ta kruška..?

. . . . .

BI NEKE FAJDE: A dok je još sve  bilo vruće, jednom tuzlanskom filmadžiji je ponuđeno da bude kamerman i producent. Vjerovatno je nekim kanalima dobio radnu verziju scenarija i došao sa spremljenim uslovom da bude (i) režiser filma! Meni ostane scenario i naracija. A ne, ne zbog sasvim riješenog početka, simbolike  kružnog toka Skvera i davnih “Tuzlanskih procesa…” Još  veći razlog zbog sumnje da ne bude cenzure ili “umekšavanja” nezadovoljstva sina slavnog slikara. (Ipak bi neke fajde. Pošto je izašla u javnost poenta filma haman bilo inspirativno i zaredaše se brojni skverovi diljem grada, op.a).

P.S.

Neki dan poruka da teško ide oporavak i poslao autobiografski film da pogledam i pokažem kome želim. Vrh, koja raznolikost i širina umjetničkog opusa. Nakloniti se uz – Bravo majstore!

Jedno je sigurno: nakon što je nekoliko njegovih slika činile vizuelni dodatak prošlogodišnje promocije mirovno-turističke, obrazovno-ekološke i zdravstvene inicijative Drina je Drina, Panonika, Panonika i 7 eksponata Gljive Mira…, najnovijem što se planira narednog proljeća svakako biće pridodato ponešto iz poslatog Dialog-a, uz “problem” mjere i šta od najboljeg odabrati.

Nastavlja se)

(Preuzimanje dijela ili kompletnog teksta dozvoljeno je uz odobrenje autora / Službeni glasnik BiH broj 63/10 ZAKON O AUTORSKOM I SRODNIM PRAVIMA).

____________________________________

Kolumne i objave u funkciji regionalnog projekta u osnivanju Gljiva Mira – DaBudeBolje – Muzejska postavka Bijeli Golub; Reference osnivača projekta OVDJE. Prenose portali: Bolja Tuzla, Regional i povremeno BHDINFODESK i ŠEHER BANJALUKA  u Švedskoj; Fb stranice: BIH DIJASPORA INFODESK i Gljiva Mira; info.gljivamira@gmail.com & dabudebolje@gmail.com   Tel:060 33 89 166