Kada slušamo neku pjesmu, obično je identifikujemo i pamtimo po njenom izvođaču. Rijetko se, međutim, zapitamo ko su ljudi koji stoje iza njenog nastanka. Ko je napisao muziku, ko tekst, ko je osmislio aranžman i na koji je način sve to povezano u jednu muzičku cjelinu koja će pronaći put do slušalaca i možda postati trajni dio njihovog života. Iza gotovo svakog velikog estradnog uspjeha krije se i rad ljudi čija se imena ne nalaze uvijek u prvom planu, ali bez kojih mnoge pjesme nikada ne bi dobile svoj konačni oblik.

Jedan od takvih muzičkih stvaralaca, čovjek čije se ime decenijama vezuje za kvalitetne pjesme, prepoznatljive aranžmane i uspješne estradne projekte, svakako je Ljubo Kešelj. Harmonikaš, kompozitor, aranžer i pjevač, umjetnik koji je vlastitu karijeru gradio strpljivo, oslanjajući se prije svega na znanje, talenat, upornost i ljubav prema muzici. Učestvovao je na brojnim muzičkim festivalima širom nekadašnje Jugoslavije, gdje je osvajao priznanja i nagrade, a tokom dugogodišnjeg rada stekao je reputaciju čovjeka koji ima poseban dar za prepoznavanje pjevačkih talenata.

Njegov estradni put nije bio samo priča o vlastitom uspjehu. Naprotiv, Kešelj je mnogo vremena i stvaralačke energije posvetio drugima. Brojnim pjevačima pomogao je da pronađu svoje mjesto pod estradnim nebom, da prepoznaju vlastite mogućnosti i dobiju pjesme kojima će predstaviti ono najbolje u sebi. U tome se ogleda i jedna od posebnosti njegovog umjetničkog karaktera: nije bio samo čovjek koji stvara za sebe nego i muzički saradnik koji zna da uspjeh jedne pjesme može otvoriti vrata nečijoj cijeloj karijeri.

-Volim da radim sa talentima, kaže Kešelj. Onima koji dolaze treba dati prostora da iskažu svoje mogućnosti. Pored zvijezda novokomponovane narodne muzike, na čijim sam projektima prisutan, radim i sa dosta pjevača koji tek traže svoje mjesto na estradi. Vjerujem da će neki od njih uskoro svojim projektima pokazati šta znaju. Sav sam posvećen muzici. Svakodnevno u svom studiju pomalo stvaram.

Upravo ta posvećenost muzici, ali i spremnost da svoje iskustvo podijeli s drugima, obilježili su njegovu dugogodišnju karijeru. Nije čekao da mu se vrata otvore sama od sebe. Gradio ih je vlastitim radom, a potom ih, koliko god je mogao, otvarao i za druge. U estradnom svijetu, gdje se često mnogo više govori o popularnosti nego o stvarnom stvaralačkom doprinosu, takav odnos prema poslu ima posebnu vrijednost.

Rođen je u Sarajevu 1950. godine. Već sa osam godina dolazi u dodir sa harmonikom koju mu je kupio otac. Taj susret s instrumentom prerastao je u životnu ljubav. Samoprijegornim radom, vježbanjem i neprekidnim usavršavanjem, malo-pomalo, izrastao je u vrsnog harmonikaša i virtuoznog interpretatora, čije je sviranje postalo prepoznatljivo po bogatstvu ritma, dinamike i improvizacije.

Vrlo rano zakoračio je u profesionalne muzičke vode. Bila su to vremena kada je narodna muzika imala znatno veći društveni značaj, kada su se pjesme stvarale s više strpljenja, a kvalitetan muzičar mogao je od svoga rada pristojno živjeti. Kešelj je bio dio jedne izuzetno bogate estradne epohe, u kojoj se muzika stvarala i izvodila uz mnogo neposrednog kontakta među umjetnicima, a uspjeh se nije mogao graditi bez ozbiljnog poznavanja zanata.

Godinama je blistao na radio-talasima i estradnoj sceni, prateći vrhunske interpretatore narodne muzike kakvi su bili Zaim Imamović, Beba Selimović, Meho Puzić, Zorica Brunclik, Vida Pavlović, Hanka Paldum, Haris Džinović, Azemina Grbić i brojni drugi. Saradnja sa tako različitim pjevačkim osobenostima zahtijevala je mnogo više od tehničke vještine. Trebalo je osjetiti karakter svakog glasa, prepoznati njegove mogućnosti i pronaći način da harmonika ne bude samo pratnja nego ravnopravan dio muzičke priče.

Kešeljevo sviranje bilo je prava provala ritma, dinamike i improvizacije, često do potpune opijenosti muzikom i zanosa na sceni. Njegova harmonika nije bila tek instrument koji prati pjesmu. Bila je glas koji razgovara sa pjevačem, nadopunjuje njegovu interpretaciju i publici prenosi emociju koja se ne može uvijek iskazati riječima.

Pored sviračkog umijeća, Kešelj se afirmisao i kao kompozitor, aranžer i interpretator. Među pjesmama koje je izvodio posebno mjesto zauzima njegova prva snimljena pjesma „Alma, ti si moja“, iz 1968. godine. Kasnije su uslijedile i druge, među kojima su „Svud se dičim što na baba ličim“, „Sirotani“, „Kako da te sutra zovem“, „Sanjam li to možda ljudi“ i još neke koje su vremenom postale prepoznatljive i ostale u sjećanju ljubitelja narodne muzike.

Njegov stvaralački opus svjedoči o čovjeku koji nije želio ostati zarobljen u jednoj ulozi. Od harmonikaša koji je pratio velike pjevače, preko interpretatora vlastitih pjesama, do kompozitora i aranžera koji je pomagao drugima da izgrade muzički identitet – Kešelj je prolazio različite etape estradnog života, ne odričući se onoga što je oduvijek bilo najvažnije: kvaliteta.

-Muzika ne zna za granice, ističe Kešelj. Ona na najbolji način može povezati pokidane niti. Danas na estradi nema pravila ponašanja koja su nekada važila. Uzima gdje ko i kako stigne, ne pitajući da li takvim ponašanjem ometa tuđi rad. Nema estradnog kodeksa, a i te kako nam treba kako bismo trenutno stanje doveli u nekakav red. Ja nisam čovjek sa puno prohtjeva. Znam u kakvom stanju je danas privreda. Vjerujem da će bolji dani uskoro doći i da će svaki umjetnik biti vrednovan na adekvatan način. Istina, danas je mnogo profitabilnije baviti se trgovinom ili bilo čime drugim nego nečim što se zove umjetnost.

U njegovim riječima osjeća se iskustvo čovjeka koji je prošao različita vremena i upoznao brojne strane estradnog života. Svjestan je da se muzička scena mijenja, da dolaze nove generacije, novi mediji i drugačiji načini promocije, ali smatra da se u svemu tome ne smije izgubiti poštovanje prema radu i stvaralaštvu. Popularnost može biti prolazna, ali kvalitetna pjesma, dobro odsvirana i iskreno otpjevana, ima mnogo duži vijek trajanja.

Svaki izlazak pred publiku novi je ispit

Iako iza sebe ima dugu i bogatu estradnu karijeru, Kešelj ne smatra da iskustvo umjetnika oslobađa odgovornosti pred publikom. Naprotiv, svaki nastup doživljava kao novu priliku da potvrdi ono što je godinama gradio.

Ima li treme prilikom izlaska pred publiku?

-U vrijeme kada se pjesmom ne bave samo oni koji neće i kada je estradni posao opterećen mnogim neriješenim problemima, počev od našeg nedefinisanog statusa, posrnulih diskografskih kuća pa do neadekvatne zakonske zaštite autorskih i izvođačkih prava, svaki svoj nastup pred publikom smatram ispitom za koji se, bez obzira na dugu estradnu karijeru, pripremam kao da pred publiku izlazim prvi put. Publika je najbolji sudija. Ona zna da cijeni dobru pjesmu i dobru interpretaciju. Zna napraviti razliku između onoga što valja i onoga što ne valja.

Takav odnos prema publici govori o njegovom profesionalnom pristupu. Za njega nastup nije puko pojavljivanje na sceni niti prilika da se iskoristi nekadašnja slava. To je obaveza prema ljudima koji su došli da čuju muziku. Upravo zato se i poslije toliko godina ne oslanja samo na ime i iskustvo, nego na pripremu i odgovornost.

Estrada bez kodeksa teško može čuvati vlastite vrijednosti

Osvrćući se na stanje na estradi, Kešelj ne skriva razočarenje zbog odnosa prema umjetničkom radu, ali ni zbog činjenice da se sve češće zanemaruju osnovna pravila profesionalnog ponašanja.

Neki su politiku iskoristili da napune svoje džepove?

-Naravno. U svakom žitu ima kukolja. O takvima je najbolje ne pričati. Njima je svaka vlast najbolja. Ne volim takve ljude, ljude kojima je svaka kapa taman.

Ipak, da ste vi u politici i da ste u mogućnosti uticati na neke stvari, šta biste najradije promijenili?

-Ponašanje onih koji ne dozvoljavaju da zaživi pravna država. Radio bih na tome da se u okviru naše branše na adekvatan način zaštite autorska i izvođačka prava, da se smanje krađe i omalovažavanje naše djelatnosti. Ustrojio bih norme po kojima bi oni koji stvaraju muziku i rade na njenoj distribuciji imali dostojna primanja i mogućnost da žive od svog rada. Na estradi ima dosta kvalitetnih pjevača, ali, nažalost, vremena su takva da su neke druge grupacije ljudi poznatije i priznatije.

Ovo nije samo kritika aktuelnih estradnih prilika nego i zalaganje za dostojanstvo profesije. Kešelj smatra da se iza svake pjesme nalazi nečiji trud, znanje i vrijeme, te da bi taj rad morao biti zaštićen i vrednovan. Nije dovoljno da pjesma postane hit, a da oni koji su je stvorili od nje nemaju gotovo nikakvu korist. Umjetnost, po njegovom mišljenju, mora imati svoje mjesto i u ekonomskom i u društvenom životu.

Mnogo je onih koji od njega traže pjesme. Ipak, stvaralaštvo ne doživljava kao proizvodnju po narudžbi, nego kao proces u kojem inspiracija ima presudnu ulogu.

-Mnogo je onih koji traže od mene pjesme. Međutim, ja nisam robot da napišem pjesmu kad hoću. Pišem samo kada imam inspiraciju. Pišem ih za svoju dušu. Istina, kada ih ponudim nekom od pjevača, oni se brzo prepoznaju u njima.

Dobar autor zna prepoznati i tuđi glas

Jedna od posebnosti Kešeljevog rada jeste i činjenica da nije stvarao isključivo za vlastitu interpretaciju. Njegov stvaralački senzibilitet često je bio usmjeren prema drugima. Znao je prepoznati kakva pjesma odgovara određenom pjevaču, kakav mu aranžman može pomoći da pokaže svoje mogućnosti i na koji način se može izgraditi prepoznatljiv muzički izraz.

U tome je, čini se, i njegova posebna stvaralačka vještina. Nije svaki kompozitor u stanju da se odrekne vlastitog izvođačkog ega i pjesmu prepusti drugome, vjerujući da će ona u njegovoj interpretaciji dobiti puni smisao. Kešelj je, sudeći prema njegovim riječima i dugogodišnjem radu, upravo među onima koji razumiju da muzika ne pripada samo autoru nego i onome ko je svojim glasom oživi.

Kako pjevači uzvraćaju zahvalnost za ustupljene pjesme?

-Do sada ni sa kim nisam doživio neugodnost. Niko nije za sobom zatvorio vrata koja bi spriječila našu daljnju saradnju. Istina, u vrijeme kada a ravi način ne funkcioniše zaštita autorskih prava, mnogo je onih koji bi željeli moje pjesme, a za honorar bi da pričekam. Treba znati zacijeniti svoj rad. Ako to znaš, i tebe više cijene.

Upravo u tom stavu prepoznaje se čovjek koji je svjestan vlastite vrijednosti, ali i vrijednosti posla kojim se bavi. Pjesma nije roba bez porijekla, niti je muzički rad nešto što se može podrazumijevati. Iza svake dobre kompozicije stoje sati razmišljanja, traganja, prepravljanja i stvaralačkog nemira.

Sevdalinka – pjesma koja ne poznaje prolaznost

Posebno zanimljiv dio razgovora odnosi se na odnos novokomponovane narodne muzike prema sevdalinci, toj neiscrpnoj riznici bosanskohercegovačke muzičke i kulturne baštine. Iako je tokom karijere bio prisutan u različitim muzičkim žanrovima i sarađivao s brojnim izvođačima, Kešelj ne gubi iz vida značaj tradicionalne pjesme. Za njega sevdalinka nije konkurencija novim muzičkim pravcima, niti nešto što bi se trebalo čuvati isključivo u muzejskim okvirima. Ona je živa pjesma, čija snaga proizlazi iz emocije, melodijske ljepote i životnih priča koje u sebi nosi.

Hoće li novokomponovana pjesma pregaziti sevdalinku?

-Mislim da neće. Mada nove pjesme ne treba stvarati u ruhu prošlih vremena, nego ih prilagođavati današnjim trendovima i generacijama čiji tempo života voli ritam i brzinu. Nekima bi trebalo zabraniti da o sevdalinci govore, a kamoli da je pjevaju. U trci za novcem nastaju pjesme koje s prvim povjetarcem nestaju sa scene. Otuda sevdalinka ne treba da se boji za svoju egzistenciju. Ona nastaje iz duše i puna je ljepote koja ne prolazi tako lako.

Ovaj njegov odgovor otkriva važno razumijevanje odnosa između tradicije i savremenosti. Sevdalinka, smatra Kešelj, ne mora se plašiti novih vremena, jer njena vrijednost ne počiva na trenutnim trendovima, nego na dubini emocije koju prenosi. Ona je nastajala iz života, iz ljubavi i čežnje, iz radosti i tuge, iz susreta i rastanaka, iz posebnog bosanskog osjećaja za riječ i melodiju. Zbog toga je ne može nadomjestiti nijedan prolazni muzički trend.

Međutim, njeno očuvanje ne znači da je treba zatvoriti u stroge okvire prošlosti. Svaka generacija ima pravo da je doživi na vlastiti način, da joj pristupi kroz svoje muzičko obrazovanje i senzibilitet, ali uz obavezno poštovanje njenog izvornog karaktera. Savremeni aranžman može joj dati novo ruho, ali ne bi smio oduzeti ono zbog čega je sevdalinka preživjela toliko vremena – njenu dušu.

U tome je i odgovornost muzičara koji se susreću s ovom pjesmom. Nije dovoljno otpjevati poznatu melodiju niti je prilagoditi trenutnim zahtjevima tržišta. Potrebno je razumjeti njenu priču, osjetiti njenu emociju i znati da sevdalinka nije samo pjesma nego i dio identiteta prostora iz kojeg je potekla.

Kešeljevo dugogodišnje iskustvo, poznavanje različitih muzičkih pravaca i saradnja s brojnim interpretatorima daju posebnu težinu njegovom stavu. On ne suprotstavlja tradicionalnu i novokomponovanu muziku, nego pravi razliku između pjesama koje nastaju s istinskom emocijom i onih koje se stvaraju isključivo radi kratkotrajnog komercijalnog uspjeha.

Kvalitet nema zamjenu

Za pjevače koji su ujedno i autori često se kaže da neće dobru pjesmu ponuditi drugom kolegi, jer je žele sačuvati za sebe. Kešelj na to gleda drugačije. Smatra da autor mora biti dovoljno siguran u svoj rad da bi najbolju pjesmu ponudio onome za koga vjeruje da će je najbolje interpretirati.

-Vjerujem da i takvih ima. Međutim, sebe ne vidim među njima. Ako sam primio novac za pjesmu, onda u tom trenutku svakome nudim ono što imam najbolje u svojoj sehari. Samo se za dobru pjesmu može dobiti dobar honorar. Bofl niko ne kupuje.

I možda se upravo u ovim riječima najbolje ogleda njegova stvaralačka filozofija. Dobra pjesma ne smije biti uskraćena drugima zbog sujete, a kvalitetan autor ne treba se plašiti da će dijeljenjem svog znanja i iskustva izgubiti vlastitu vrijednost. Naprotiv, time je potvrđuje.

Ljubo Kešelj je svoju estradnu karijeru gradio decenijama, oslanjajući se na harmoniku, kompozitorsko znanje, aranžersko umijeće i osjećaj za pjesmu. Njegov put obilježili su susreti sa velikim imenima narodne muzike, vlastite interpretacije koje su ostale u sjećanju publike, ali i brojni saradnici kojima je pomogao da pronađu svoj muzički izraz i mjesto na estradnoj sceni.

U vremenu kada se popularnost često mjeri brojem pregleda, klikova i kratkotrajnih medijskih pojavljivanja, njegov primjer podsjeća da se prava umjetnička karijera ne gradi preko noći. Ona se stvara radom, strpljenjem, znanjem i spremnošću da se svakog dana ponovo uči i stvara.

A kada je riječ o sevdalinci, Kešelj ne ostavlja mnogo prostora za sumnju. Ona je nadživjela različite epohe, muzičke mode i generacije izvođača. Dok god bude ljudi koji je razumiju, iskreno pjevaju i s poštovanjem prenose na mlađe generacije, neće biti razloga za strah za njenu budućnost.

Zato njegova poruka „Sevdalinka ne treba da se boji za svoju budućnost“ nije samo usputna ocjena jednog iskusnog muzičara. To je i svojevrsna vjera u trajanje pjesme koja je odavno prerasla granice obične melodije i postala dio našeg kulturnog pamćenja.

TEKST&FOTO – Eset MURAČEVIĆ