6. Novembra 2026.

Sedija Hasanović, književnica – NEMA PREPREKE KOJU NISMO U STANJU PRESKOČITI

Postoje ljudi koji svoje misli i osjećanja čuvaju duboko u sebi, a postoje i oni koji ih, vođeni posebnim unutrašnjim porivom, pretaču u riječi, stihove i priče, nastojeći tako drugima približiti dio vlastitog svijeta. Među njima je i Sedija Hasanović, bosanskohercegovačka književnica, pjesnikinja i tekstopisac, čije je stvaralaštvo prožeto ljubavlju, emocijama, duhovnošću i vjerom u snagu ljudske duše.

 

Rođena je u Vučkovcima kod Gradačca. Srednju školu za hemijskog tehničara završila je u Zagrebu, gradu u kojem i danas živi i radi. Iako se profesionalni put nije odvijao isključivo u književnim vodama, ljubav prema pisanoj riječi i poeziji prati je još od rane mladosti. Stihovi su vremenom postali njen način izražavanja, svojevrsni razgovor sa samom sobom, ali i most kojim vlastite emocije približava ljudima koji u njima mogu prepoznati dio svojih životnih iskustava.

 

Njena poezija objavljivana je u brojnim pisanim i elektronskim medijima, književnim časopisima, kao i međunarodnim zajedničkim zbirkama poezije, među kojima su „Skadarlijska Boemija“, „Zagrli život“ i „Literaturni iskri“. Za svoj književni rad dobila je Povelju za književnost Udruženja bosanskih umjetnika u Sarajevu 2011. godine. Do sada je objavila dvije zbirke poezije: „Ljubav je svjetlost“ i „Kroz svjetlost“, dok je treća, pod naslovom „Ljubav je moć“, u pripremi.

Dnevnik duše ispisan stihovima

 

Prvu knjigu poezije „Ljubav je svjetlost“ objavila je 2013. godine. U njoj je sabrala pjesme nastajale u različitim životnim razdobljima, od mladalačkih poetskih pokušaja do zrelijih promišljanja o čovjeku, ljubavi i životu. U središtu ove zbirke nalaze se čista ljubav, empatija, razumijevanje i traganje za smislom kroz pozitivne emocije.

 

Već naredne, 2014. godine, čitaocima je predstavila drugu zbirku „Kroz svjetlost“. Ona donosi dublje refleksije o životu, svakodnevnim iskušenjima, unutrašnjim borbama i čovjekovoj sposobnosti da, uprkos poteškoćama, pronađe put prema vlastitoj svjetlosti. U tim pjesmama svjetlost nije samo poetska slika nego i simbol nade, duhovnog sazrijevanja, oprosta i novog početka.

 

Svoje zbirke autorica doživljava kao svojevrsni „dnevnik duše“. U njima nema potrebe za skrivanjem osjećanja niti za uljepšavanjem životnih istina. Njeni stihovi nastaju iz onoga što je proživljeno, osjetilo, prepoznato ili naslućeno. Ponekad su to nježne ljubavne poruke, ponekad sjetna sjećanja, a ponekad razmišljanja o prolaznosti, ljudskim slabostima i snazi kojom se čovjek suprotstavlja životnim iskušenjima.

 

Upravo ta neposrednost i emotivnost čine osnovno obilježje njenog pjesničkog izraza. Ona piše o onome što je dodirne, što je pokrene i što u njoj ostavi trag. Ne pokušava po svaku cijenu ponuditi odgovore na sva pitanja, nego čitaocu ostavlja prostor da u njenim stihovima pronađe vlastito značenje.

Kada ljubav prema poeziji postane jača od prepreka

 

Posebno mjesto u njenom stvaralačkom radu zauzima treća zbirka „Ljubav je moć“. Iako je rukopis pripremljen i čeka svoje štampano izdanje, njegov put do čitalaca nije jednostavan. Kao i mnogi autori koji stvaraju iz ljubavi prema književnosti, a ne od nje žive, Sedija se susreće s problemom nedostatka finansijskih sredstava i izostanka odgovarajuće institucionalne podrške.

 

Ipak, to nije razlog zbog kojeg bi odustala od svoje namjere. Naprotiv, njena želja da pjesme koje nastaju u njenoj duši budu dostupne čitaocima snažnija je od prepreka s kojima se suočava. Svjesna je da književno stvaralaštvo zahtijeva mnogo više od inspiracije i talenta, da je za objavljivanje knjige potrebno obezbijediti sredstva, pronaći izdavača i proći put koji autorima često zna biti teži od samog pisanja.

 

Ali Sedija Hasanović ne želi da njene pjesme ostanu zatvorene među koricama rukopisa ili zauvijek sačuvane u ličnim bilješkama. Ona želi da žive, da putuju od jednog do drugog čitaoca, da nekoga obraduju, nekoga podsjete na davno zaboravljenu ljubav, a nekome možda pomognu da lakše razumije vlastite emocije.

 

Zato svoje stihove redovno objavljuje na društvenim mrežama, gdje ih dijeli sa svojim pratiocima i svim ljubiteljima poezije. Na taj način, uprkos tome što još nije uspjela obezbijediti sredstva za štampanje nove knjige, pronalazi put do publike. Internet i društvene mreže postali su svojevrsna otvorena književna pozornica na kojoj njene pjesme nastavljaju svoj život, susrećući se s ljudima različitih generacija i životnih iskustava.

 

U tome se ogleda i njena stvaralačka upornost. Za nju knjiga nije jedino mjesto na kojem pjesma može živjeti. Mnogo je važnije da stih pronađe put do čovjeka, da bude pročitan, doživljen i zapamćen. Jer, kakva je korist od pjesme koja postoji samo u rukopisu, ako nikada neće stići do onoga kome je možda baš takva riječ potrebna?

 

Njene pjesme nisu namijenjene samo čitanju. Pojedine ustupa i kompozitorima koji ih, prepoznajući njihovu emotivnu vrijednost, pretvaraju u muzičke kompozicije. Tako njena poezija dobija novu dimenziju i nastavlja živjeti kroz melodiju, glas i interpretaciju. Riječ koja je nastala u tišini pjesničke duše na taj način može postati pjesma koju će slušati i oni koji možda nikada nisu imali priliku upoznati njeno književno stvaralaštvo.

 

Brojni stihovi Sedije Hasanović uvršteni su i u regionalne i međunarodne zbornike poezije, što potvrđuje da njeno stvaralaštvo prelazi granice sredine u kojoj živi i radi. Ipak, čini se da joj je od priznanja i formalnih potvrda stvaralačkog rada važnije ono neposredno: da njena riječ nekoga dotakne, da u njoj pronađe dio sebe i da se, makar na trenutak, osjeti manje samim u vlastitim osjećanjima.

 

Govoreći o svom odnosu prema pisanju i preprekama s kojima se susreće, Sedija Hasanović ističe:

 

-Šta pjesnici mogu da rade nego da svoje stihove i rime pretaču na papir te ih u formi knjiga ili na druge načine predočavaju onima koji vole ovaj vid stvaranja. Ja to s ljubavlju radim. Ja, i mnogi drugi autori, ne pišemo zbog toga da bismo tako obezbijedili sredstva za život. Pišemo zato što to volimo, tako da nema prepreka koje nismo u stanju preskočiti.

 

U ovim riječima sadržana je i suština njenog odnosa prema književnosti. Pisanje za nju nije samo stvaralački čin nego potreba, unutrašnji poriv i način da ono što nosi u sebi podijeli s drugima. Nedostatak finansijske podrške može usporiti objavljivanje knjige, ali ne može zaustaviti nastajanje novih pjesama. Institucionalna podrška bila bi dragocjena, ne samo za Sediju nego i za brojne druge autore koji svojim radom obogaćuju kulturni prostor, a često su prepušteni vlastitim mogućnostima i entuzijazmu.

 

Zato njena borba da treća zbirka ugleda svjetlost dana nije samo pitanje objavljivanja još jedne knjige. To je i želja da se sačuva kontinuitet jednog stvaralaštva, da se pjesme koje su godinama nastajale u tišini i iskrenosti predstave čitaocima i ostave trag u vremenu.

Poezija koja traži put do čovjeka

 

Koliko su emocije važne u njenom pjesničkom izrazu, pokazuje i pjesma „Čekaj me“, u kojoj se prepliću čežnja, ljubav, sjećanje i nada. To je poetska ispovijest o neizgovorenim riječima, propuštenim proljećima, osmijesima i suzama, ali i o želji da se makar u snu nadoknadi ono što život nije dopustio.

 

U njenim stihovima ljubav nije samo osjećanje između dvoje ljudi. Ona je i sjećanje, i nada, i svjetlost koja čovjeku pomaže da prebrodi teške trenutke. Upravo zbog toga njena poezija često ostavlja utisak intimnog razgovora, kao da se autorica obraća nekome koga poznaje, a zapravo govori svima koji su nekada nešto voljeli, izgubili, čekali ili za čim još uvijek čeznu.

 

ČEKAJ ME

 

Noćas ću se stvoriti u tebi

Kad luna zaspi dubokim snom

Kada se od sebe otrgnem

A duša zamiriše čeznjom…

 

Čekaj me !

 

Cekaj me budan u svome snu

… Doći ću treptavom tišinom

Da poklonim ti ljubav svu!

Poklonit ću ti proljeća koja smo propustili

Riječi koje nikada nismo izustili

Osmijehe koje si nismo dopustili

Sve suze koje smo pustili

Uzdahe koje smo jecaima izustili

Nesagledive boli od koih smo otupili…

Poklonit cu ti svjetlost kao bljesak mili

Da zaboravimo sve ove muke koje smo pretrpili !

 

Cekaj me !

 

I nemoj da propustis ovaj san…

Jer,kada svjetlost nagovijesti novi dan

Kajat ćes se dušom svom

Proklinjati svaki dan i žaliti za ovim snom!

 

 

Pjesma „Čekaj me“ samo je jedan od primjera načina na koji Sedija Hasanović svoje unutrašnje doživljaje pretvara u stihove. U njima se prepoznaje njena sklonost da emociju ne zadrži samo za sebe nego da joj podari oblik, ritam i riječ, ostavljajući čitaocu mogućnost da je doživi na vlastiti način.

 

Sedija Hasanović pripada onim autorima koji ne čekaju idealne okolnosti da bi stvarali. Piše onda kada osjeti potrebu, objavljuje kada pronađe mogućnost, a svoje pjesme dijeli s ljudima jer vjeruje da književnost tek susretom s čitaocem ostvaruje puni smisao.

 

Njena želja da treća zbirka „Ljubav je moć“ što prije stigne do čitalaca ostaje otvorena priča. Priča o autorici koja ne odustaje od svojih stihova, o pjesmama koje traže put iz rukopisa u knjigu i o uvjerenju da ljubav prema stvaranju može biti snažnija od materijalnih prepreka.

 

Jer, kako i sama poručuje, nema prepreka koje nismo u stanju preskočiti. A za pjesnika je možda najveća pobjeda upravo u tome da, uprkos svemu, nastavi pisati i vjerovati da će njegove riječi pronaći nekoga kome su namijenjene.

 

 

TKST – Eset MURAČEVIĆ

(Ustupljene fotografije)

 

Prethodni post

Nastavak projekta zapošljavanja i samozapošljavanja djece šehida/poginulih branilaca

post-bars