Bijeli golub ponovo ne leti (840) – OD SUNCA ŠTO “PLAČE” OSTAO PLAKAT I POZIVNICA…
Ili o dva plakata – onaj u norveškom Bergenu, EU gradu kulture i turizma, velikih planova i autorskog ushićenja – ovaj u majkinoj Tuzli obio o glavu.
Piše Sead Hambiralović
A sve objedinjeno u projekat Ljys for barn i krig (Svjetlo za djecu u ratu) sa poslatim crtežima tuzlanskog Doma za nezbrinutu djecu i lutkarskom predstavom Hvorfor solen gråter?! (Zašto sunce plače?!)
Prohujalo je tideset godina a još nije svedena priča – kasnije o bergenskoj. Nakon prelaska u Švedsku programski zaokruženim u Örebru, primjer kako se to planski radi a rezulat nije izostao.
DANI DJEČIJE RADOSTI: Kod nas sve je zgodno uklopljeno u dvorani Mejdan. I nekim čudesnim poletom iako smoren od priprema – carinike ubijedio da ne raspakuju veliki paket – mogu oštetetiti bijele golubove od krhkog stiropora. Let avionom do Zagreba trajao je oko dva sata, pa na bus. Pred Orašjem kolona u nedogled, most srušen. Valjalo je na skelu po mrklom mraku. Stiglo se iza ponoći. Najveća briga hoće li vrijediti plan kako golubove instalirati u zraku…
I razletješe se moji bijeli golubovi prema istoku, zapadu, sjeveru i jugu kako “vuku” platna na kojima su pozdravni crteži norveških mališana našoj djeci. Kad, nakon premijere predstave, u dupke punom tuzlanskom Narodnom pozorištu – pljaf..!
Haj (ne)razumjeti da su u prvom planu bili novci – vele načalikano oko dvadeset hiljada i da autoru pripada honorar od dvije. Odlučio da se pokloni desetoro najboljih učenika iz Podrinja. Potrošeno – otšutio, drugu gorku pilulu bolje preskočiti… Svako je imao svoju muku u poratnim danima. I zato naklon sjenama svima koji su bili (in)direktni sudionici a više nisu među živima: Sulejman Kupusović, Nijaz Alispahić, Tomislav Krstić, Muharem Osmić, Dino Omazić… Posebno Radovan Marušić, direktor Bosanskog narodnog pozorište iz Zenica koji je na koktelu sjedio do mene (Shvatio je što nisam prihvatio da negdje na miru popričamo o njegovom prijedlogu da se moja predstava prenese.., op.a.).
(Prije dvije godine – što niko ne bi – halalio (i) za nešto sto puta gore! Ovaj put u toku je bio tadašnji tuzlanski gradonačelnik Bešlagić i kompromisno riješeno da priča ipak ostane u Tuzli…)
Razletješe se bijeli golubovi u tuzlanskom Mejdanu..!
SUSRET U POZORIŠTU: Prošle godine sjeo sa mladim rukovodstvom Narodnog pozorišta sa pitanjem ima li išta sačuvano od predstave: lutka Damir, njegov čamac gdje na pramcu piše Zvornik, pas Šargo, veliki pano sa logom Gljiva Mira ispod kojeg piše Tuzla 96., koji je bio postavljen u okviru scenogafije u “Mejdanu” (ima ga i u brošuri na engleskom, detalj iznad autora kada pita tuzlansku djecu jesu li zato da se ovdje gradi Gljiva Mira – potvrđeno aplauzom..; pa fotos u monografiji skandinavske Bosanske pošte “Tragovi o nama“. Slegli ramenima, tih godina neki se možda tek rodili… Makar ako bi se našao snimak, tri TV kuće su postavile kamere. Ako nema u arhivi pretpostaviti neko od imena sa plakata ima u svojoj privatnoj…
Kako god predstava je dobro ispala sa vedrim uvodom i dopisanim Alispahićevim songovima za koju je muziku udesio Dragan Divjak…Dok je norveška verzja striktno pratila veoma čitljivu poruku u gornjem dijelu tamošnjeg plakata. Taj motiv našao se i na razglednici i sve zaokruženo u Švedskoj Školom za dječije ambasadore mira.
A poduže je o nesuđenoj norveškoj video – produkciji koja je trebala obići svijet. Ekipa TV2 je sa nekoliko kamera snimila, ali je producent par dana kasnije smatrao da završnu sekvencu treba ponoviti zbog neke male greške u tehnici. Poslao kopiju matrijala za svaki slučaj da je i kod mene. Ispao je problem nanovo da se u BIKS-u montira scena i kako skupiti ekipu? Dodatno zakomplikovao prelazak u sussjednu zemlju i – ne dovrši! Imao sam prijedlog kako riješiti taj neveliki problem u montaži. Preteče vrijeme, a ni u primisli o nekoj zloupotrebi datog snimljenog materijala. Za potrebe pomenute škole korištena izjedna snimljena za vrijeme jednog gostovanja nedaleko od Bergena.
Montaža norveškog plakata pred štampu. Umanjena kopija postavljena je u zvorničkoj Muzejskoj postavci Bijeli Golub pored švedske brošure Skolan för barnens arnbassadorer för fred; iznad umanjene kopije plakata premijernih predavanja našeg kolumniste u Tuzli i Örebrou.
STRUKA NI MUKAET: A ne mogu načuditi našima od struke. Napokon jednu nastavnicu zainteresovala “tema”, pozvala u školu. A direktor rutinski da odem u ministarstvo i ako odobre ulaze u projekat. A NE, NE.., poučen brojnim iskustvima zadnjih pet godina kako je teško doći do ovih i onih u vlasti – ne odgovaraju na mailove, telefone ili “biježaju” da ne “prime”?!
Zato kapu dole za Lars Wivallius skolan, Örebro i zemlji gdje je realizovan krunski program sa ciljem da djeca u kantu za smeće bace ratne igračke, a dvije godine zaredom projektleder Bosnier potpisivao diplome s desna, slijeva Hariet Jakobsson ispred ÖIC- Kulturalliansen. Da se program brzopotezno odobri potpomogla su i moja dva polemička članka u Nerikes Allehanda. Ratne igračke su ubrzo maknute sa rafova tržnih centara diljem Skandinavije. Kod nas tek od pretprošle kada sam lično pojasnio šefu Marketa Zvorničanka zašto nije dobro što prodaju plastične pištolje, automate, sablje… Prošle godine vidim da su povučene i u Bingu na tuzlanskom Sjenjaku…
Opet spomenuti nastavnicu sa Husina da su djeca dobra, ne valjaju roditelji..! Sa zahvalnošu i onu gospođu koja je na jedan “poseban” način porazgovarala sa prodavcem ratnih igračaka na štandu postavljenog na Kapiji pred novogodišnje praznike, a godinu ranije pisano kako sam uzalud predložio vlasniku da sve kupim i zapalimo! Za uzvrat dobiće da prodaje dizajniranu primjereniju kolekciju koja je u pripremi. Sa referencom prve realizovane “igračke” sa međunarodnom nagradom i etiketom Made in Bosnia and Herzegovina.
* * * * *
Davno je bio kraj 95. kada je u Bergenu naručen tekst za predstavu. (Ellen Krnjić u Oslu prevela na norveški i dobila prvi honorar u životu, a podugo nabrojati koliko je našima zadžabe pomogla, op.a). A jasno Zašto sunce plače?! pa i dodatno: mila majka kako je bilo tad, a kako se zakuhava sad..!!!
Sve to moje moglo se razumjeti jedino u Skandinaviji! A temeljno krenulo u rodnom Zvorniku sa dječijim porukama i vapajima TATA, NE IGRAJ SE RATA!, na crteža poslatih iz skoro svih krajeva bivše zemlje izloženih u novootvorenoj Dječijoj galeriji Haustor. Ova poruka našla se i na transparentu jednog od zadnjih mirovnih mitinga u Zvorniku, a prenesena je i na naslovnicu novopokrenutog lista Mali as, sa krupnim crvenim slovima. I dominantnim fotosom djevojčice s lutkom – snimio kolega Mile Rajić i poslao iz Sarajeva. Koja prijekorno veli u podnaslovu: Ja se igram s lutkom Mašom. A ti se, tata, igraš rata! Bolje da se igraš s nama…
P.S. Kuriozitet da je program Skolan för barnens arnbassadorer för fred realizovan u zemlji koja je u prvoj svjetskoj ligi proizvođača oružja, a otšutjeti jučerašnji naslov u novinama, nekadašnjem listu godine u svijetu: “Sjajan rezultat bh. namjenske industrije: Izvoz povećan skoro osam puta u zadnjih pet godina…”
Preuzimanje dijela ili kompletnog teksta dozvoljeno je uz odobrenje autora / Službeni glasnik BiH broj 63/10 ZAKON O AUTORSKOM I SRODNIM PRAVIMA.
_____________________________________________
