Postoje životi koji se ne iscrpe u onome što su morali biti, već se u zrelosti vrate onome što su oduvijek željeli. Takav povratak, tih i odlučan, ostvarila je tuzlanska pjevačica i poetesa Mirsada Šabanović, potvrđujući staru istinu da za ljubav i stvaralaštvo nikada nije kasno.

Nakon radnog vijeka provedenog u svijetu trgovine, u godinama kada se obično sabiraju uspomene, ona je otvorila vrata onome što je godinama strpljivo čekalo: sevdalinci i poeziji. Glas koji pamti stare melodije i riječi koje pamte emocije, pronašli su zajednički dom u njenom stvaralaštvu.

Kao pjevačica, Mirsada Šabanović oživjela je više evergrina iz bogate riznice bosanskohercegovačke izvorne muzike, ali i snimila nekoliko novih pjesama koje, iako savremene, dišu duhom stare sevdalinke. Među njima se izdvaja pjesma „Prava ljubav“, nastala na stihove Envera Šadinlije, uz muziku i aranžman Samira Zavlana, pjesma koja nosi tišinu zrelih osjećanja i dostojanstvo trajanja.

Godinama ispisivani stihovi, skupljani u tišini lične literarne radionice, pronašli su svoje korice u njenoj prvoj stihozbirci „Sve što nisam stigla reći“. Ovom knjigom autorica se ne obraća samo čitaocu, već i samoj sebi, onoj koja je mnogo toga prešutjela, sačuvala i tek sada odlučila izgovoriti.

U ovoj zbirci nema patetike ni nametnutih velikih riječi. Postoji samo tiha, ali postojana emocija, svježina pogleda i lakoća iskaza koja čitaoca nenametljivo uvodi u svijet ličnih doživljaja. To je poezija onih koji pamte, koji vole i koji se ne boje priznati sopstvenu ranjivost.

Stihozbirka „Sve što nisam stigla reći“ ne traži pažnju glasno. Ona je knjiga tihog govora, knjiga unutarnjih pisama. Svaka pjesma nalik je kratkom zaustavljanju pred životom, pogled unazad, ali i pomirenje sa onim što je ostalo neizgovoreno. U tim stihovima nema velikih gesti. Ljubav je ovdje prisna, često melanholična, ponekad tek slutnja. Tuga nije patetična, nego smirena, gotovo dostojanstvena. Radost se javlja rijetko, ali tada svijetli snažnije, jer dolazi iz sjećanja.

Mirsadina poezija govori kao što se govori voljenom biću u tišini večeri. Jezik joj je jednostavan, ali slikovit; misao jasna, a osjećaj dubok. Njeni stihovi ne grade metafore da bi zadivili – oni ih pronalaze u svakodnevici, u sjećanju, u odsustvu.

Nije slučajno što se ova poezija lako zamišlja kao pjesma. Sevdalinka, kao njen prirodni zavičaj, već postoji u ritmu rečenice, u dužini stiha, u blagoj boli koja traje. I zato ova knjiga ne stoji samo na polici. Ona se sluša, pamti i prepoznaje. „Sve što nisam stigla reći“ nije knjiga završetka. To je knjiga kasnog, ali hrabrogpočetka. Svjedočanstvo da je poezija mjesto na koje se uvijek može vratiti.

Ona je nastajala tiho, godinama. Nastajala je u trenucima kada se ne piše da bi se objavilo, nego da bi se razumjelo. Da bi se preživjelo. Zato se i zove „Sve što nisam stigla reći“, jer u njoj jesu upravo one misli i osjećaji koje često ostavimo za sutra, vjerujući da ima vremena.

„Bijeg u mjesečeve sjene“, jedna od pjesama iz ovog rukopisa, nagrađena je Bronzanom diplomom na Trećem međunarodnom festivalu poezije „Most pjesnika 2025“, kojeg je organizovalo sarajevsko Udruženje za kulturu „Nova svjetlost“, čime je ova intimna lirika dobila i svoje javno priznanje.

Recenzent zbirke, Muhamed Zlatan Hrenovica, u stihovima Mirsade Šabanović prepoznaje darovitu pjesnikinju čiji se poetski izraz temelji na narativnom kazivanju i snažnim emotivnim impulsima.

-Njena poezija se priča, tiho i iskreno, noseći teme čeznje i otvorene melanholije, s rijetkim, ali dragocjenim trenucima radosti, ljubavnih zanosa i maštovitih uzleta, kaže Muhamed Zlatan Hrenovica. Pred čitaocem se otvara dijalog s bićem koje je čas stvarno, čas zamišljeno – životni saputnik kojem autorica upućuje pisma intime, vjernosti i trajanja. Jezik ove poezije je jednostavan, razgovoran, nalik ispovijesti uz kafu, a slike koje se nižu podsjećaju na poteze slikarke. To je poezija prizora, povratak predjelima davno proživljene sreće, satkana od iskrenosti, nepatvorenosti i tanane duševnosti.

Sama autorica priznaje da je dugo oklijevala sa objavljivanjem stihozbirke.

-Život me dugo vodio drugim putem, kaže Mirsada Šabanović. Radila sam, gradila svakodnevicu, a poezija i pjesma čekale su strpljivo. Sevdalinka je bila moj glas, a stih moj zapis. Jedno bez drugog nikada nije moglo, jer i pjesma i poezija dolaze iz istog mjesta: iz potrebe da se osjeti i kaže istina srca. Dugo sam se pitala imam li pravo ove stihove podijeliti s drugima. Strah od tuđeg pogleda često je jači od želje za iskrenošću. Ali zahvaljujući ohrabrenju dragih ljudi, ova knjiga je ipak krenula na svoje putovanje.

Promocija zbirke planirana je početkom naredne godine u Tuzli, a potom u Sarajevu i drugim gradovima Bosne i Hercegovine. Ta putovanja, međutim, neće biti samo književna.

-Moje promocije neće biti puko čitanje stihova, ističe Mirsada. One će biti susret riječi i pjesme. Publiku ću darivati i sevdalinkama koje sam snimala proteklih godina. Još nisam svoje stihove pretakala u melodiju, ali o tome sve češće razmišljam. Vjerujem da će doći vrijeme kada ću ih i pjevati.