Nekoliko puta ne dade se “zvanična” posjeta Kalesije. Vele dobro se razvija. I Lukavac. Prije korone predložio Selim Bešlagić, legendarni tuzlanski gradonačelnik. Nakon penzionisanja ostalo taman volje i snage da se uključi (i) oko Gljive Mira. Ispade najiskreniji domaći političar- 97. kako je nakon promocije u Kristalnoj dvorani došapnuo  da pripazim da ne prevare…!  A dirnulo obećanje ako dobije Nobelovu nagradu za mir poklaniće  za izgradnju prve Gljive Mira u Tuzli…

Složio sa mojim prijedlogom, prvo Lukavac. Između ostalog raspitam o dječijem Kino – klubu Manaki 8, osnovne škole Vjekoslav Tunjić. Godinama nisam uspijevao dobiti kontakt sa osnivačem, prijateljem Miloradom Đorđevićem. Sa nama krenuće i Selimov  unuk Omer Berbić, vjerovatno da krene “vježbati” politiku. Lijepo i blago li se unuku, ja nisam ni jednog djeda upamtio, a bili su takođe  “neko” u davna vremena. I zvornički i tuzlanski- uskoro ide jedna kratka novost.

LUKAVAC: Tačno u devet eto pred moju zgradu Selima sa unukom. Sneveselih kad reče: iz opštine javili štrajk u Koksari i dobili vrijeme kod gradonačelnika  u 15.30. Haj otićemo na kaHvu i usaglasiti neke detalje… Na sastanak doputovali po paklenoj vrućini. Održan je navrat nanos, bez prisustva tima na kome sam insistirao i kada su sasvim splasnule moje inspiracije. Već na startu shvatio da nije to za tamo. Plus ekološka strana…Haj na kraju da nas mlađahni Omer uslika ko neki dokument, a u povratku ni jedne nismo progovorili…

Ne dada se u Kalesiju. Posebno zanimalo zbog priče o Carskoj bašti i niza koicidencija oko nesuđene zamjene kuće Kalesija – Zvornik, gdje sam presjekao na volju majke i veliku radost donjeo. Nisam pokajao što je razbrkano sa advokatom i kuća ostala naša! Ušlo u dvije knjige zahvaljujući (i) dječaku Džemi Cakoru u Leirviku 93. na norveškom otoku Stord. Pred premješaj u Bergen dobio grupicu naše djece da  podućim bosanski jezik. Tokom upoznavanja pitam dječačića:

–      Odakle si?

–      Iz Carske baste.

–      Kako to?

–      Pa tako…

Sada bi trebao biti četrdesetogodišnjak. Sačuvao neke tekstove  gdje sam Džemu “metnuo” u  norveški “Sunnhordland avis”, te dječiju stranu u Barneside koje sam neko vrijeme uređivao…

I JEDNA SASVIM EKOLOŠKA: Hvala visprenom Muhamedu Omeroviću, “caru” (pre)ostalih TK nezagađenih prostora na prošlonedeljnom pozivu za obilježavanje Svjetskog dana kulture raznolikosti za dijalog i razvoj u organizaciji EKO- zelenih Tuzlanskog kantona i BKC Kalesija. Zbog već ranije dogovorenog nisam mogao doći. Svaka čast  oko svjetskih uvezivanja a sinula ideja da se možda na neki način uključite oko lokalnog rješavanja “problema” nove, lijepe autobuske stanice koja zvrlji pusta?! I izračuna koliko autobusa dnevno zastane  i nastavi glavnom ulicom i koliko se iz autobusaaa izbaci otrovnih gasova, plus prašine.

I primjer uz pitanje ima li logike da prolazni autobusi staju u poo centra i “kupe” putnike, a nova novcata stanica zjapi pusta par stotina metara dalje!

Primjer u petak sa srebreničkim busom. Neka li je svečanost u centru, sreća da se autobus nekako mogao okrenuti, pa nazad, pa desno. Kod semafora je stajalište i primio putnike.

Na autobuskoj stanici opet nikoga, pa ni otpravnika. Vozač je trebao ovjeriti dolazak. Vjerovatno izbio neki problem, nazvao telefonom i za par minuta eto ga i nastavili dalje.

Autobuska stanica u Kalesiji

LOGIKA: Ili sabrati pluseve i minuse. A velike li pameti da oživi ova stanica. Može biti da je iz nekih razloga (i) “bojkot” u pitanju. Ili, “naviklo” se na ta stajališta u samom centru. Eh, beh kad se pogleda realnost.

Srebrenički bus iz Tuzle polazi  petkom u 13, u Kalesiji je za malo više od pola sata i uvijek začudim zakrčenoj glavnoj ulici od  pješaka, brojnih parkiranih auta, pa još gradskih i prolaznih autobusa.

Pretprošlog petka  taksi se natakario na stajalištu i zakrčio srebreničkom. Nema tasiste, negdje makao na sekund-dva . Prođe i minut i –  bezveze tanjenje živaca u takvim situacijama.

A dosta je i do prevoznika pomenue linije. Iz pravca Srebrenice, Bratunca i Zvornika obavezno svraća na  autobuski stanicu i  obližnje stajalište u gradu. Otkako je  prošle godine otvorene ne pamtim  da sam vidio putnika, možda jednog ili dva. Staviti na “olovku” to (ne)potrebno skretanje do stanice, benzin+ vrijeme oko 2-3 minuta, potom obavezno kroz centar, ako bi neko izašao, računica je jasna.

A onima koji će mrko da se ukinu autobuska stajališta u glavnoj ulici, evo dodatne logike: već postoje na obližnjem tranzitnom putu…

P.S.

Sve je do ljudi i kako ko gleda šire. Spomenuo kalesijsku Carsku baštu koja je zanimljiva priča i dobacila čak do Skandinavije. Ako bi se “poslušao” dobronamjerni prijedlog oko izmiještanja autobusa iz glavne ulice, tamam za izistinski ekološki početak.

A zašto da ne baš iz ovog gradića po Bosni i Hercegovini krenu davno najavljivani bilbordi sa zgodnom ilustracijom i sloganom: Čiko, zašto ste bacilli u žbun dvije plastične boce..?! Da, da djeca su dobra, ne valjaju roditelji, opet spomenuti nastavnicu sa Husina. A evo linka nedavne  kolumne  kako je reagovala na smeće pored puta djevojčica iz Linca: https://boljatuzla.ba/bijeli-golub-ponovo-ne-leti-857-finis-drame-jednog-koncepta/

SeaD                                                                               

(GljivaMira – DaBudeBolje i Muzejska postavka Bijeli Golub)

Preuzimanje dijela ili kompletnog teksta dozvoljeno je uz odobrenje autora / Službeni glasnik BiH broj 63/10 ZAKON O AUTORSKOM I SRODNIM PRAVIMA.

_________________________________________

Kolumne i objave u funkciji regionalnog projekta u osnivanju Gljiva Mira – DaBudeBolje – Muzejska postavka Bijeli Golub; Reference osnivača projekta OVDJE. Prenose portali: Bolja Tuzla, Regional i povremeno BHDINFODESK i ŠEHER BANJALUKA  u Švedskoj; Fb stranice: BIH DIJASPORA INFODESK i Gljiva Mira; info.gljivamira@gmail.com &  dabudebolje@gmail.com   Tel:060 33 89 166