Postoje djeca koja ne čuju zvukove svijeta, ali vrlo dobro čuju istinu. Čuju pogled kojim ih preskočimo, uzdah kojim se pravdamo, tišinu sistema koji se zaklinje u inkluziju, a u praksi je zaboravlja.

Radim s djecom oštećenog sluha godinama. Dovoljno dugo, da znam da problem nikada nije bio u njima. Problem je u nama, odraslima koji govorimo glasno, a slušamo slabo. U obrazovnim dokumentima sve je uredno: strategije, pravilnici, planovi, obećanja. U učionicama često improvizacija, snalaženje i prešućena nemoć. Ta djeca sjede u klupama i gledaju. Gledaju kako se nastava odvija jezikom koji im nije dostupan. Gledaju kako se inkluzija spominje na sastancima, ali rijetko prevodi u stvarne prilagodbe. Gledaju kako se od njih očekuje da se uklope, umjesto da im se prostor prilagodi. Često čujem rečenicu: „Ali on/ona je mirno dijete, ne pravi probleme.“ Kao da je tišina vrlina. Kao da odsustvo glasa znači odsustvo potrebe.

A istina je drugačija; ta djeca nisu tiha jer nemaju šta reći, već zato što nemaju kome. Djeca oštećenog sluha ne traže sažaljenje. Oni ne traže posebnost. Traže razumijevanje. Traže nastavnika koji zna da znakovni jezik nije luksuz, već most. Traže društvo koje će shvatiti da inkluzija nije puka integracija tijela u prostor, već uključivanje uma, emocije i dostojanstva.

U Tuzli se često ponosimo humanošću, s pravom, ovaj grad ima srce. Srce nije dovoljno ako ne naučimo slušati drugačije, ako ne shvatimo da nisu svi glasovi zvučni i da nisu sva pitanja izgovorena. Najviše me pogađa što ta djeca vrlo rano nauče lekciju koju nijedno dijete ne bi smjelo učiti: da se moraju truditi dvostruko više da bi bili viđeni upola manje. Nauče da je njihov svijet sporiji, teži, često nevidljiv onima koji bi trebali biti njihova podrška. Oni razumiju sve. Razumiju kad ih neko zaobiđe. Kad im se ne obrati. Kad se inkluzija svede na riječ u izvještaju. Razumiju i kada se neko iskreno potrudi, jer djeca, čak i kad ne čuju, nepogrešivo osjećaju ljudskost.

Možda je vrijeme da prestanemo govoriti o djeci s teškoćama i počnemo govoriti s njima. Moramo da prestanemo brojati projekte i počnemo mjeriti promjene. Da naučimo da slušanje ne počinje u ušima, nego u srcu. Djeca koja ne čuju, često razumiju više nego mi koji stalno govorimo.