Nekada smo djecu učili da poštuju granice. Danas ih sve češće učimo kako da ih zaobiđu. Granica je postala nepopularna riječ u savremenom odgoju. Roditelj koji kaže „ne” često se osjeća kao da je upravo uradio nešto strašno. Dijete se naljuti, zaplače, podigne glas ili demonstrativno ode u svoju sobu, a roditelj počinje preispitivati vlastitu odluku. Strah od dječjeg nezadovoljstva postaje jači od potrebe da se dijete nečemu nauči. Tako počinje tiho odustajanje od roditeljske odgovornosti. Ne zato što roditelji ne vole svoju djecu ili što im nije stalo do njih, nego zato što im je ponekad lakše popustiti nego izdržati dječje nezadovoljstvo. Roditelj želi mir u kući, želi izbjeći raspravu, suze i ljutnju, pa odustaje od odluke koju je samo nekoliko minuta ranije smatrao ispravnom. Dijete vrlo brzo uči da roditeljska odluka nije uvijek konačna. Ako dovoljno dugo insistira, plače, ljuti se ili pregovara, postoji mogućnost da će odrasli popustiti. Tako se granica pomjera malo po malo, sve dok jednog dana roditelj više ne zna kada je prestao postavljati pravila, a počeo pregovarati o svemu.

Danas se često govori kako djecu treba slušati. Naravno da treba. Dijete ima pravo reći šta osjeća, čega se plaši, šta mu smeta i šta želi. Problem nastaje onda kada smo slušanje zamijenili poslušnošću roditelja prema djetetu. Roditelj nije dužan ispuniti svaku dječju želju samo zato što ju je dijete glasno izrazilo. Dijete koje dobije sve što poželi neće zbog toga nužno postati sretnije. Možda će samo postati nesposobnije da prihvati trenutak kada prvi put ne dobije ono što želi.

Tu počinje sudar sa stvarnim životom. Život ne pregovara uvijek. Profesor neće promijeniti kriterije zato što je učenik nezadovoljan. Poslodavac neće uvijek prihvatiti izgovor. Prijatelj neće uvijek oprostiti. Partner neće uvijek ostati. Konkurs se neće poništiti zato što neko nije prošao. Poraz neće nestati zato što smo dijete cijelog djetinjstva štitili od njega.

Zašto onda od djece pravimo  ljude kojima je svaki neuspjeh katastrofa? Zato što smo pomješali zaštitu sa uklanjanjem svake prepreke. Roditelj koji stalno rješava probleme umjesto djeteta možda misli da mu pomaže. Dijete, međutim, ne dobija priliku da razvije vlastitu sposobnost rješavanja problema. Umjesto samostalnosti razvija zavisnost od odraslog. Dijete koje je naviklo da neko drugi interveniše svaki put kada naiđe na problem teško će razumjeti da postoje situacije u kojima mora samo pronaći rješenje. Dok je malo, takvo ponašanje može izgledati kao roditeljska briga. Kasnije može postati ozbiljna prepreka njegovoj samostalnosti. Život neće uvijek imati strpljenja za njegovu nesigurnost, niti će svaka teškoća imati odraslu osobu spremnu da je ukloni. Jednog dana roditelj neće moći riješiti problem umjesto njega.

Tada će od djeteta biti potrebno da samo razgovara, odlučuje, prihvati posljedice, popravi grešku ili pronađe način da nastavi dalje. Ako smo mu godinama oduzimali mogućnost da to vježba, ne možemo očekivati da će jednog dana čarobno postati samostalno. Posebno je opasno kada roditelji pokušavaju zaštititi djecu od svake frustracije. Frustracija nije bolest od koje dijete treba liječiti. Ona je dio odrastanja. Dijete mora naučiti da ne može uvijek biti prvo, da neće uvijek pobijediti, da neće uvijek dobiti ono što želi, da će ponekad pogriješiti, izgubiti, biti kritikovan ili sačekati svoj red. Takva iskustva ne uništavaju dijete. Ona ga pripremaju za život. Naravno, način na koji djetetu postavljamo granice ima ogromnu važnost. Granica ne znači vikanje, ponižavanje, prijetnju ili fizičko kažnjavanje. Autoritet nije strah. Autoritet je sigurnost koju dijete osjeća uz odraslog koji zna šta radi.

Dijete treba roditelja koji može ostati smiren dok ono negoduje. Potrebna mu je odrasla osoba koja neće promijeniti odluku samo zato što je situacija postala neprijatna. Dosljednost djetetu pokazuje da riječi imaju značenje, da pravila imaju smisao, a postupci imaju posljedice. Nažalost, savremeni roditelj često pokušava biti najbolji prijatelj svom djetetu. Roditelj nije najbolji prijatelj. Roditelj je roditelj. To je mnogo teža, ozbiljnija i odgovornija uloga.

Prijatelj može reći: „Radi kako želiš.” Roditelj mora znati reći: „Razumijem da to želiš, ali ne može.” Takva odluka neće uvijek naići na razumijevanje. Dijete može biti ljuto, razočarano ili uvjereno da ga roditelj ne razumije. Roditelj ipak mora znati razlikovati dječje trenutno nezadovoljstvo od stvarne potrebe djeteta.

Zato mi je teško kada odrasli kažu: „Ne želim da moje dijete doživi ono što sam ja doživio.” Razumijem tu rečenicu. Svaki roditelj želi svom djetetu bolje djetinjstvo od vlastitog. Problem nastaje kada iz želje da djetetu damo više nego što smo mi imali počnemo davati sve. Više igračaka, više novca, više ekrana, više slobode, više opravdanja, više zaštite i više pregovora, a sve manje granica.

Dijete tada dobija mnogo stvari, ali može ostati uskraćeno za ono najvažnije: priliku da postane samostalno. Ekrani su samo jedna od posljedica takvog odgoja. Telefon se daje da dijete bude mirno. Tablet se daje kada roditelj nema vremena. Video-igra postaje nagrada za dobro ponašanje. Internet postaje društvo kada odrasli nemaju strpljenja za razgovor.

Nije problem samo u tehnologiji. Problem je u tome što smo joj dali mjesto koje pripada odnosu između djeteta i odraslog čovjeka. Dijete kojem je dosadno ne mora odmah dobiti ekran. Dijete koje je uznemireno ne mora odmah dobiti telefon. Dijete koje je ljuto ne mora odmah dobiti ono što traži. Ponekad mu je potrebna samo odrasla osoba koja će ostati uz njega, saslušati ga i mirno objasniti da njegova osjećanja jesu važna, ali da osjećanja ne određuju uvijek pravila. Takav razgovor možda neće odmah smiriti dijete. Možda će ono i dalje biti ljuto. Roditelj će ipak učiniti nešto mnogo važnije od trenutnog smirivanja situacije: pomoći će djetetu da nauči da može osjećati ljutnju, razočaranje ili tugu bez toga da cijeli svijet mora promijeniti svoja pravila. Odgoj nije takmičenje u tome ko će djetetu pružiti više. Nije dokaz roditeljske ljubavi broj poklona, veličina dječje sobe, najnoviji telefon ili mogućnost da dijete dobije sve što poželi.

Ljubav se ponekad vidi upravo u onome što djetetu nismo dali. Nismo mu dozvolili da odustane kada je postalo teško. Nismo opravdali nepoštovanje prema drugima. Nismo uklonili posljedice njegovog postupka samo zato što nam je bilo teško gledati ga kako se suočava s njima. Nismo mu dozvolili da vjeruje kako će neko drugi uvijek riješiti ono što je ono napravilo. Dijete koje danas ljutito zatvori vrata zato što nije dobilo ono što želi neće zbog toga nužno imati loše djetinjstvo. Možda će upravo kroz taj trenutak naučiti jednu od najvažnijih životnih lekcija: ne možemo uvijek dobiti ono što želimo, ali možemo naučiti kako da podnesemo ono što ne možemo promijeniti. Roditelj ne mora uvijek biti voljen, ali mora biti odgovoran. To je razlika koju savremeni odgoj sve češće zaboravlja. Najveća opasnost nije dijete koje se naljuti zato što ste postavili granicu. Veća opasnost je dijete koje nikada nije naučilo da granica postoji. Takvo dijete će jednog dana izaći iz sigurnosti roditeljskog doma i prvi put shvatiti da svijet nema obavezu da mu ugađa.

Tada neće biti dovoljno reći da je još uvijek samo dijete. Tada će pred nama biti mlada osoba koja mora znati kako da živi sa svojim izborima, odnosima, greškama, obavezama i razočaranjima.

Zato pitanje roditelja ne bi trebalo glasiti: „Kako da moje dijete uvijek bude sretno?”

Mnogo važnije pitanje jeste: „Kako da odgojim dijete koje će jednog dana moći samostalno živjeti u svijetu koji mu neće uvijek govoriti ono što želi čuti?” Odgovor nije jednostavan. Traži vrijeme, dosljednost, razgovor, strpljenje i mnogo roditeljske hrabrosti. Traži spremnost da ponekad budete jedina osoba u prostoriji koja će reći „ne”. Traži sposobnost da podnesete dječju ljutnju bez povlačenja vlastite odluke. Traži razumijevanje da dijete kojem danas postavljate granicu možda neće odmah shvatiti zašto to radite. Možda će tek mnogo godina kasnije razumjeti. Zato djeci ne trebamo davati samo ono što žele. Trebamo im dati ono što će im pomoći da jednog dana ne zavise od toga da li će im neko drugi nešto dati. Potrebno im je iskustvo odgovornosti. Potrebna im je mogućnost da pogriješe, pokušaju ponovo i osjete posljedice vlastitih odluka. Potrebno im je vrijeme bez ekrana, razgovor sa roditeljem, osjećaj pripadnosti, sigurnost i jasna granica koja im pokazuje gdje počinje odgovornost prema drugom čovjeku.

Dijete koje ima sve, a nema granice, možda ima mnogo toga što se može kupiti. Može ostati bez onoga što se ne može kupiti — unutrašnje snage da jednog dana samo upravlja vlastitim životom.

To je pravi cilj odgoja. Ne odgojiti dijete koje će uvijek biti zadovoljno nama, nego čovjeka koji će jednog dana moći živjeti bez nas, donositi vlastite odluke, snositi posljedice svojih postupaka, poštovati druge i ostati svoj čak i onda kada mu život kaže „ne”.

Odgoj u vremenu bez granica ne znači da djeci treba dati manje ljubavi. Znači da ljubav moramo prestati mjeriti količinom onoga što im dopuštamo.

Dijete ne treba roditelja koji će mu cijeli život uklanjati prepreke.

Treba roditelja koji će ga naučiti kako da ih pređe.

Tu počinje prava samostalnost, ali i  počinje pravi odgoj.