Biti u nastavnikovim cipelama znači živjeti između ljubavi prema pozivu i razočarenja u sistem. To znači radovati se uspjehu svakog djeteta kao vlastitom, a istovremeno slušati kako je tvoj rad beznačajan, kako radiš malo, kako imaš previše odmora i kako bi te svako mogao zamijeniti. Biti u nastavnikovim cipelama znači provesti godine učeći druge da vjeruju u sebe, dok društvo sve manje vjeruje u tebe. To znači, gledati kako nastavnički fakulteti ostaju bez studenata.

Kako mladi ljudi zaobilaze učionice i biraju zanimanja koja donose manje stresa, više poštovanja i sigurniju egzistenciju. Teško ih je osuđivati, jer oni vide nastavnike koji nose odgovornost za desetine dječijih sudbina, a primaju plate koje odavno ne prate ni težinu posla ni značaj profesije. Vide kolege koje nakon trideset godina rada i dalje strepe za svoju egzistenciju. Vide da se znanje često manje cijeni od položaja, a iskustvo manje od političke podobnosti. Zaro odlaze iz države, biraju druge fakultete. Ne zato što ne vole djecu, nego zato što žele dostojanstven život, a ipak uprkos svemu, svakog septembra hiljade nastavnika ponovo otvore vrata učionica. Ponovo vjeruju, ali i ponovo se nadaju. Ponovo ulažu dio sebe u svako dijete. Zato, dok moje kolege odlaze na zasluženi odmor, želim im prije svega mir.

Mir od pritisaka, ali i mir od dokazivanja vlastite vrijednosti. Onaj mir koji su pošteno zaradili. Poželjeti ću im da nikada ne zaborave ono što društvo ponekad zaboravlja: da iza svakog uspješnog čovjeka stoji nastavnik čije ime možda nije upamćeno, ali čiji je trag ostao zauvijek. Nastavnik ne gradi zgrade, ne otvara fabrike i ne puni budžete, ali gradi ljude, a nema važnijeg posla od toga.

Kada nastavnik izgubi dostojanstvo, društvo gubi budućnost, jer budućnost jedne države ne nastaje u kabinetima vlasti, nego u učionicama koje smo prestali dovoljno cijeniti. Nastavnici ne odlaze umorni zbog djece. Umorni su od borbe da dokažu vrijednost profesije bez koje ne bi postojala nijedna druga. Drage kolegice i kolege, ako vam tokom ove školske godine niko nije rekao hvala, želim da to učinim ja. Hvala vam za svako dijete kojem ste vratili vjeru u sebe kada je mislilo da ne vrijedi dovoljno. Hvala vam za strpljenje, razumijevanje i ljubav koju ste svakodnevno unosili u učionice.

Hvala vam što ste često nosili tuđe brige, a svoje ostavljali po strani. Hvala vam za svaki neprospavani sat, svaku pripremu i svaki dodatni napor koji niko nije vidio. Hvala vam što ste ostali uz djecu i onda kada je bilo najteže. Možda vaše ime neće ostati zapisano u udžbenicima, ali će ostati u srcima mnogih učenika. Možda vam društvo nije uvijek dalo poštovanje koje zaslužujete, ali vaš rad ima neprocjenjivu vrijednost.

Odmorite se ovog ljeta i budite ponosni na trag koji ostavljate iza sebe. Svaki uspješan čovjek nekada je bio dijete kojem je jedan nastavnik pokazao put.