Ova me tema podsjeća na priču koju sam čula nedavno. Priču o sokolu koji je, spletom okolnosti, odrastao među kokoškama.

Sokol je imao krila, ali to niko nije primjećivao.

Kokoške su mu pokazivale kako se kljuca zrno, kako se hoda po dvorištu, kako se spušta glava i gleda u zemlju. Govorile su mu da je sve u redu, da je siguran, da ne mora dalje od ograde.

Sokol je slušao, ali učio. Vremenom je zaboravio da su mu krila napravljena za nebo.Ne zato što mu je neko zabranio da leti, nego zato što mu niko nikada nije rekao da može.

 Priča mi se uvijek vrati kada pomislim na porodice u kojima su svi prisutni, a niko stvarno ne razgovara. Kuće u kojima se živi uredno, funkcionalno, pristojno, ali bez dijaloga. U njima se govori, ali se ne sluša. U njima se pita, ali se ne čeka odgovor.

U takvim kućama djeca odrastaju kao sokol među kokoškama. Imaju potencijal, pitanja, unutrašnji svijet, ali brzo nauče da se u tom prostoru ne leti. Nauče da je bolje biti tih. Da je bolje ne uznemiravati. Da je bolje stati u red.

Roditelji često vjeruju da su mir i tišina znak dobrog odgoja. Ne shvataju da su ponekad znak odustajanja. Jer dijete koje nema s kim da razgovara ne pravi buku – ono se prilagodi. Spusti glavu. Sakrije krila. U toj tišini ne nastaje disciplina, nego sužavanje. Ne raste odgovornost, nego strah da se ne bude višak. Dijete nauči da njegove misli nemaju mjesto, a emocije vrijeme.

Sve izgleda u redu.

Dok jednog dana ne shvatimo da dijete više ne zna da govori, baš kao što sokol više nije znao da leti.

Porodica ne gubi dijete kad ga pusti u svijet.

Gubi ga mnogo ranije, kada prestane s njim razgovarati. Razgovor nije luksuz. On je dozvola za rast.

Zato ova priča ne govori o sokolu i kokoškama. Ona govori o nama. O kućama u kojima se krila ne lome, ali se nikada i ne rašire.

Djeca ne postaju ono što im govorimo, nego ono što im dozvolimo da budu.

Autor: dr.sci.Amra Imširagić