Da je Abdulah Sidran pisao scenario kako doživotno presuđenog ratnog zločinca ispratiti Bogu na polaganje računa bolji ne bi napisao od onog što smo vidjeli.
Srbija ništa bolje i nije mogla napraviti od onog što je otišlo u cijeli svijet.

Ispraćaj uz državne i vojne počasti doživotno presuđenog ratnog zločinca, jednog od simbola politike Srbije od devedesetih pa na ovamo, odijeknulo je jače od samog njegovog hapšenja i ispraćaja u Hag prije petnaest godina.

U taj scenario savršeno se uklopiše Dodik i cijela njegova banjalučka ekipa, uključujući tu i opoziciju.

Čak i oni koji svemu tome nisu direktno nazočili, iz spektra bitnih, manje bitnih, pa do skoro nebitnih, potrudili su se da budu dio tog savršenog scenarija, da potvrde stepen bolesti jednog društva kome su zločinci iza kojih stoje brojni zločini širom bivše države, genocid, masovne grobnice i koncentracioni logori nacionalni heroji.
Makar studenti da se oglasiše pa da se bar nadamo nekoj boljoj Srbiji, al’ ne oglasiše se.

Zamislite kojim slučajem da se sve to desilo po jednom potpuno suprotnom scenariju, da je sve obavljeno bez ikakve medijske pompe i isključivo u krugu najbliže porodice.
Zvuči nezamislivo, al’ Vučić je i do sada zarad vlasti uradio mnoge druge nezamislive stvari.
Uzmimo samo primjer Kosova gdje je sve završeno i dovedeno samo do pitanja formalnog međusobnog priznavanja.

Ako se Vučiću Kosovo nije vratilo kao bumerang pa zašto bi mu onda pitanje najobičnije sahrane jednog ratnog zločinca koga su sami izručili u Hag napravilo neki veći politički potres.
Srećom pa ne povuče takav potez.

Da je kojim slučajem povukao napravio bi od Srbije, države koja je pokrenula zlo devedesetih, ali i od sebe samog nezaobilazne subjekte bilo kog regionalnog procesa.
Podrška Europe i svijeta Srbiji zasigurno ne bi izostala pa čak ni kada je u pitanju njegov ostanak na vlasti.

Ovako je u svijet u kojem je antifašizam još uvijek jedna od temeljnih vrijednosti otišla slika stvarnog stanja društva u Srbiji koje je danas više zatrovano nego devdesetih.
Svjedočićemo mi sada svemu i svačemo, od samog relativiziranja, odnosno umanjivanja uloge i odgovornosti države Srbije, pa do inverzije uloga.

Smjena Samira Baćevca sa funkcije potpredsjednika Skupštine grada Bijeljina eklatantan je primjer zamjene uloga gdje se počinitelj prikazuje kao žrtva, a žrtva krivcem za nanošenje tobožnje boli jednom cijelom narodu.

Sve je ovo puno puta viđeno i kod negiranja genocida.

Sada je važno povlačiti pametne poteze. Zajedno sa Hrvatskom preko europarlamentaraca i ostalih institucija tražiti odlučnije sankcioniranje Srbije.
Ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine povukao je dobar potez protjeravši iz ambasade Srbije u BiH osoblje koje se ponašalo kao da je u Srbiji. Na redu je Predsjedništvo BiH da pozove ambasadora Bosne i Hercegovine u Srbiji na konsultacije jer ambasadori predstavljaju državu, a ne tamo neke njene dijelove.

Široka je lepeza mjera i poteza koji se mogu i moraju povući, počevši od običnog građanina gdje će i šta kupovati pa do najviših državnih institucija, raznih organizacija, saveza i udruženja.
Nadam se da smo shvatili da su nam Europa i Amerika strateški saveznici, ne odbacujući pri tome savezništva i prijateljske veze i sa ostalim zemljama, i da se na tim adresama rješavaju skoro sva pitanja koja opterećuju normalno funkcioniranje Bosne i Hercegovine, uključujući i pitanja sve otvorenijih prijetnji po teritorijalni integritet BiH.