Ovih dana sve je u znaku Zmajeva. Poseban pečat njihovom nastupu na ovom svjetskom takmičenju, ali i imidžu Bosne i Hercegovine u svijetu dali su i daju naši navijači od kojih su većina oni koje žargonski ovdje zovemo dijaspora.

Njihova disciplina i ponašanje van stadiona, njihovo navijanje pjesmom i emocijom pokupilo je simpatije i divljenje cijelog svijeta.

Zahvaljujući plasmanu Zmajeva na ovo svjetsko prvenstvo tek sada smo se i vizuelno uvjerili koliko je zapravo velika naša američko-kanadska dijaspora.

Kada bi tom broju dodali još i zapadno europsku dijasporu, pa to je ogroman broj naših sugrađana koji žive van granica države.

Zamislite sada kada bi se svi oni prijavili i glasali na predstojećim izborima, sa istom emocijom i željom za bolju budućnost Bosne i Hercegovine.

Prošlost nam je bila krvava i ona se ne može promijeniti.

Može se samo spriječiti njeno ponavljanje, a za to nam ipak trebaju puno bolji političari od ovih koje danas imamo.
Sadašnjost nam je puna laži, licemjerstva, kriminala i korupcije, na sve tri strane.

A budućnost?

Ona je još uvijek neizvjesna i ponajviše zavisi od svih nas, uključujući tu i ovu našu brojnu dijasporu.
Istina je ipak samo jedna, ova država sa nacionalnim strankama NEMA budućnost, one joj samo mogu produžiti agoniju sadašnjosti i bezperspektivnost za sve, naročito za mlade.

Budućnost ipak leži isključivo u nepodjeljenoj državi i jedinstvu svih njenih građana, baš kao što to jedinstvo danas gledamo na travnjacima i tribinama američkih i kanadskih stadiona kada igraju naši Zmajevi.
Sergej Barbarez i njegovi momci pokazali su nam da to jedinstvo postoji, da postoji ista želja i ljubav prema Bosni i Hercegovini kod svih, pa i van njenih granica.

Grlata manjina uvijek će postojati, i nju treba ignorisati.

U tom kontekstu trebamo gledati Zmajeve i prihvatiti da su nam zasigurno pomogli da otvorimo oči kod dvije možda i najbitnije stvari.

Prva je “zavjera” političara koji godinama svoje narode drže zarobljene u torovima, truju ih mržnjom, i sve to debelo naplaćuju za sebe i svoje pristalice.

Druga, rekao bih i najvažnija stvar koju nam je Sergej Barbarez i njegov tim praktično pokazao, a to je put do uspjeha.
Do ovog uspjeha zasigurno ne bi stigli sa starim igračima, do uspjeha je Barba došao sa timom mladih i hrabrih igrača, igrača željnih dokazivanja i igranja za reprezentaciju.

Analogno tome ni uspjeh u državi ne može se, i neće se nikada napraviti sa starim političarima i njihovom retorikom.
Ova država nema budućnost sa političarima koji se dogovaraju kako će se telefonski, televizijski ili putem društvanih mreža prepucavati, a u stvari jedni drugim nabacuju lopte u homogeniziranju biračke mase, odnosno njenom razvrstavanju po torovima.

Barbina strategija primjenljiva je i na političke stranke, samo je pitanje da li tu strategiju one žele.

Na kraju krajeva građani su ti koji će na izborima svoje kazati, da li su za Barbinu strategiju ili će ipak ostati vijerni starim i istrošenim političkim ragama.