ILI: I bez RS-ovih i još nekih ultimatuma u vezi s čekanjem nove vlasti, jasno je da je pred nama parada trvenja, inata, kaprica – i u Federaciji – i da ćemo se načekati vlasti, a i štošta usput izgubiti, ne samo evropske milione

Mnogo prije potvrđivanja rezultata ovogodišnjih opštih izbora, koje nam je Centralna izborna komisija BiH priuštila u utorak, 3. novembra, nije bilo teško pogoditi – tačnije: nije ni trebalo pogađati – da ćemo se ne samo načekati nove vlasti. Jednako sigurno je i to da će, po tradiciji, put do nje trajati, prvo, neodređeno dug niz dana i noći i, drugo, da će ga obilježiti širok spektar trvenja, natezanja, vidljivih i zakulisnih nagodbi, trgovačko-pijačarskih mućki, s ukrasom u vidu ucjena, ultimatuma, kaprica, uslovljavanja, zatezanja… Pripremljeni za tako nešto, teško da ćemo biti ičim zatečeni i iznenađeni. Jedino će valjati aktivirati naš uslovni refleks, odavno ukorijenjen, pripremiti mehanizam zaštite mentalne higijene i, paralelno s tim, sredstva prevencije neizbježnih stomačnih tegoba.

Dok smo čekali vijesti iz CIK-a, sa stranačkih strana i iz njihovih štabova su stizale manje-više dozirane, ali prigodno nabrijane poruke, iz kojih nismo uspijevali saznati ništa opipljivo i konkretno. Po običaju, ova faza zagrijavanja za ono što će biti mrcvarenje s klinčevima u finalnim fazama stvaranja nove vlasti, u znaku je ispipavanja pulsa i raspoloženja. Pa će, očekivano, Dodik reći, uobičajeno bahato i arogantno da “nikakvo partnerstvo ne dolazi u obzir sa strukturom u kojoj će se naći Stranka za BiH”. Nije mu se ostalo dužno, pa je hitar odgovor stigao od Džemala Smajića, generalnog sekretara SBiH, u tvrdnji “neće niko prihvatiti nikakve ultimatume na štetu države Bosne i Hercegovine”. Lider SDA Bakir Izetbegović je to malo raščlanio, pa dokučio: “Mislim da bismo trebali napraviti jedan probosanski blok”. Istovremeno, čelnik SDP-a Nermin Nikšić poručuje: “Nismo mi alternativa nikome, pa ni Stranci za BiH”, što bi trebalo da je odgovor onima koji špekulišu o flertu SDP-a sa SDA, a što će ovjeriti ili odbaciti vanredni kongres SDP-a, najavljen za početak decembra. Najoštriji je DF-ov Dženan Đonlagić, koji nabrušeno poručuje da “obnašanje vlasti dolazi u obzir samo sa strankama koje su bile u opoziciji”, usput katastrofalnim ocijenivši ono što je trojka radila u minulom mandatu.

I tako dalje i tome slično – redaju se stranačke najave, poruke, ultimatumi, uslovljavanja, prijetnje, obećanja… Nova članica Predsjedništva BiH Darijana Filipović je to malo umekšala, tvrdeći da “nema popisa zabranjenih stranaka”, što je samo stav njenog HDZ-a, nikako svih drugih. Jer, prema onome što smo dosad čuli i vidjeli, zajednički imenitelj onih koji su od glasača dobili mandat i prostor za začešljavanje za vlast, vidi se – i onda kada se ne obrati naročita pažnja – u dominaciji pijačarsko-nagodbaškog garda u pripremama i izjavama, a i sutra će, vrlo vjerovatno, biti obavezan recept u konkretizaciji kombinacija, partnerstava, koalicija, podjela pozicija… Pri čemu je, kao i uvijek dosad, naročito omiljena sklonost zamazivanju očiju javnosti otrcanim frazama o tome da, tobože, funkcije i fotelje nisu najvažnije i u prvom planu. Da bi se, pride, odlučno isključila matematika, a i ptice na grani znaju da su fotelje primarne, matematika neizbježna, a interes dominantan. Pojedinačni, stranački, grupni, itekako opipljiv i mjerljiv i velevažan interes.

Kad se s tom opštom slikom, na koju smo decenijama navikavani i naviknuti, čak dotle da smo izdresirani za otpornost prema ikakvim iznenađenjima i promjenama nabolje u vladajućem konceptu troplemenskog ukopavanja, uporede propisani rokovi i uslovi za formiranje nove vlasti, dobijamo dodatno sužavanje prostora za optimizam i za to da sve dosad rečeno i u javnom prostoru zamućeno nazovemo više nego dovoljnim za natprosječnu dozu opreza i brige. Očekivano, CIK nas je ljubazno podsjetio na to da se u roku od 15 dana po saopštavanju rezultata izbora, moraju konstituisati novo Predsjedništvo BiH i Narodna skupština Republike Srpske, da je 20 dana rok za formiranje Predstavničkog doma Parlamenta Federacije i kantonalnih skupština, 30 dana rok za formiranje državnog Predstavničkog doma, te da Predsjedništvo države ima na raspolaganju 15 dana nakon konstituisanja za prijedlog mandatara za sastav novog Vijeća ministara.

Sve to lijepo zvuči i još ljepše izgleda na papiru, ali mi znamo da ti rokovi nikad dosad nisu u cjelini poštovani – pogotovo oni na državnom nivou – i da za to niko nikad nije odgovarao. Neće ni ovog puta, iz ovog ili onog razloga, jer je to, jednostavno, postalo pravilo i naopak običaj. Nismo, valjda, zaboravili onu egzotiku u vidu tehničkog mandata Vlade Federacije od 2018. do 2022. godine i skoro osmogodišnju premijersku “patnju” Fadila Novalića?

U minulim i tekućim novembarskim danima, tu i tamo je bivalo i bivaće da nam dođu vijesti o tome da se u nekim kantonima vrše preslagivanje, dogovaranje i usklađivanje. Neki, čak, obećavaju da će poštivati zadate rokove. Ali, niko, ama baš niko, niti obećava – niti to može – da će se, poslije ovih izbora, desiti nešto novo, nešto bolje i nešto što bi bar ličilo na normalnost i ažurnost. I što bi bilo jače od vrlo izvjesne nove parade trvenja, inata, kaprica. Koji će nas, i ovog puta, mnogo čega koštati. Za početak, a nakon nove negativne briselske ocjene, evropskih miliona eura i još jedne etape nazatka na putu u Evropu.

oslobodjenje.ba/ Ilustracija – Benjamin Krnić