ILI: Ako se i razumije da je odnos prema Oluji dijametralno suprotan u Hrvatskoj i Sbiji, to ne može biti povod za češanje o BiH i starateljski odnos prema našoj zemlji, suprotan dobrosusjedskim i prijateljskim frazama

Svaka prva sedmica užarenog avgusta se, decenijama već, izvrgne u dodatno dizanje temperature u javnom prostoru uz godišnjicu vojno-redarstvene akcije Oluja iz 1995. godine. Tako je bilo i ovog puta, s već uhodanim opetovanjem stava Hrvatske o “slomljenoj kičmi srbočetničkih agresora i okupatora” i tvrdnje Srbije o ”zločinačkoj hrvatskoj akciji Oluja” i “zločinu protiv čovečnosti i najvećeg etničkog čišćenja u Evropi”. Hrvatska država je 31. godišnjicu Oluje obilježila, po tradiciji, u Kninu, dok je Srbija, zajedno sa Republikom Srpskom, odgovorila skupom u – nikako slučajno! – u Mrkonjić Gradu, uz zvaničnike vlasti, na čelu s Aleksandrom Vučićem, i RS-ove elite, s obaveznim liderom SNSD-a, građaninom Miloradom Dodikom.

                 Uz ponavljanje onoga što se godinama kazuje i pokazuje, ponuđeni su nam ne samo nepomirljivi stavovi već i “spontano” pominjanje – kroz govore zvaničnika – Bosne i Hercegovine i plodova Oluje, s jedne, i egzodusa srpskog stanovništva iz Hrvatske, s druge strane. Ništa čudno, ni novo, reklo bi se na prvi pogled. No, ipak ima i nečeg čudnog, a i nekih novina u onome što, ne samo zbog odnosa država Hrvatske i Srbije, iznova pada u oči, što se i inače čini kad se zgodnim, poželjnim i korisnim smatra češanje o našu državu. I to češanje s neskrivenim paternalističko-starateljskim gardom, umotanim u celofan brige o hrvatskom i srpskom narodu u BiH, a nemušto svedeno na neprebolnu ambiciju da se prikažemo kao država-siroče, kojoj se i tako, baš s tih adresa, želi ”pomoći”.

             Utapajući se u omiljenu sklonost korištenja svakog povoda za to da se otisnu u otvoreno miješanje u naše prilike, redovno se zaigraju i izgube mjeru u upotrebi konstrukcija, provokacija, izmišljotina, laži, podvala, prijetnji… Ode se tako daleko da to postane važnije i krupnije od povoda – s jedne strane, obilježavanje ratnog trijumfa, a s druge sjećanja na masovno stradanje ljudi. Iznenađeni i zatečeni time budu sami oni koji kao da život otaljavaju pod staklenim zvonom, ali legne na srce onima koji isto misle i koji neizlječivo tavore u prošlosti i nacionalističkoj iščašenosti. Pa će tako hrvatski predsjednik Zoran Milanović, poznat po ”higijeničarskoj” brizi za nas i po tome što predsjednički zaobilazi Sarajevo u širokom luku, kazati da Daytona ne bi bilo bez Oluje, Hrvatske vojske i HVO-a, zaboravljajući genocid u Srebrenici i njegov uticaj finalni na razvoj događaja, dok je premijer Andrej Plenković malo bliži istini, tvrdeći da je Oluja bila doprinos onome što je okončano u Daytonu. U isto vrijeme, usred naše zemlje, u Mrkonjić Gradu se odigralo se skup sa dijametralno suprotnim porukama. Aleksandar Vučić će – nakon što je prethodna dva dana špartao po Drvaru, Petrovcu, Kupresu, Bugojnu (s privatnim piknikom na očevini) i okolini – govoriti o zločinačkoj Oluji, ne propuštajuću priliku za to da kaže da “niko od hrvatskih ili bošnjačkih zvaničnika nikada nije pognuo glavu pred srpskim žrtvama”, da bi poentirao upozorenjem “Srbi treba da budu na oprezu” i zaprijetio onima koji ”pežorativno” govore o bosanskim, hrvatskim ili crnogorskim Srbima – da će i Srbi početi da im izmišljaju pogrdna imena.

                 Građanin Dodik je bio posebno “originalan” sa “Sram bilo Hrvate”, jer je “današnja Hrvatska imala za cilj dovršiti posao ustaške NDH”. Nije na tome stao, već je produbio svoju fantaziju o “raspadu BiH” i onda se, valjda ponesen govorničkim žarom i veličinom trenutka, počešao tamo gdje ga najviše svrbi: osuvši drvlje i kamenje na Evropsku uniju i Bruxelles, uspio je izbrojati 40 miliona muslimana u Evropi, pa se paranoično pita kada će oni zavladati, što zvuči kao veći problem od njegove tvrdnje o agresiji Hrvatske na RS i učešću SAD u genocidu i etničkom čišćenju Srba.

                 Ljetnoj, vrlo bogatoj niski podvala, laži, prijetnji i izmišljotina, koje je moguće shvatiti i kao posljedicu toplotnog udara na aktere događaja s početka avgusta, pridružili su se i neka prateća zbivanja. Na primjer, hajdučki upad tridesetak pripadnika policije RS-a, koje su budni specijalci iz Srednjebosankog kantona ganjali i izgnali iz bugojanskih šuma. Plus plitkoumno objašnjenje ministra unutrašnjih poslova RS-a Željka Budimira o “određenom prividu”, s negiranjem tog ispada, nasuprot tvrdnji šefa federalnog MUP-a Rame Isaka o tome da su RS-ovi policajci ipak zalutali u Federaciju. Iako nije vezana za ovaj događaj, posljedica toplotnog udara bi mogla biti i nebuloza notornog Nenada Stevandića da Narodna skupština RS-a – dok “čuva mir” i bori se “protiv politika raznih Bećirovića”, koji su “Federaciju otcijepili od BiH učinili nefunkcionalnom” – poništi sve odluke visokog predstavnika u BiH o kojima ne postoji prethodna saglasnost RS-a.

             Registar ovakvih i po gabaritima i efektima sličnih ljetnih produkcija podvala, provokacija, laži, prijetnji, a povrh toga i gluposti – mnogo je bogatiji i živopisniji od ograničenog prostora jedne kolumne. No, i ovo je dovoljno za naravoučenije: prizeman je to, blasfemičan i sa zdravim umom posvađan odnos onih kojima, izgleda, niko još nije javio da je Bosna i Hercegovina država kojoj nije potreban ni staratelj, ali ni dobrosusjedska podrška i prijateljstvo samo na riječima. Uz pomoć ili bez pomoći raznih Stevandića i ordije manje-više sličnih primjeraka domaćih zvaničnika.

  Zlatko DUKIĆ