Piše ZLATKO DUKIĆ: Pare ne pretvaraju laž u istinu
ILI: Novi, 70. OHR-ov raport Vijeću sigurnosti UN-a o BiH, nije zamućen 36. izvještajem (nesuvislim pismom) Vlade RS-a na istu adresu, već se 
pokazao jačim od zablude da milioni dolara za lobiranje mogu od laži napraviti istinu
Nije teško pretpostaviti šta su umovi iz Vlade Republike Srpske htjeli postići – uz dejstvo dubine i posljedica šokiranosti rezultatima izbora u Srbiji – svojim 36. pismom, ambiciozno zvanim izvještajem Vijeću sigurnosti UN-a. Ali, teško je i zamisliti, a kamoli prihvatiti, da to što su u svojoj drevnoj zabludi htjeli, pije vode u pripremi i toku rasprave na sjednici ovog UN-ovog organa, održanoj u petak, 30. oktobra. Zato je, prije tog petka i poslije njega, nemoguće ne uočiti masnice koje je pismoklepac zadobio nakon toga, a koje se mjere uobičajnim aršinima – pucnjem u prazno, koji je, ovog puta, imao i dodatnu mirođiju u vidu zatečenosti u bezvazdušnom prostoru, poslije srbijanskog 25. oktobra.
Po ustaljenoj matrici, uz novi, 70. izvještaj OHR-a, s argumentovanim obrazloženjem vršioca dužnosti visokog predstavnika Louisa Crishocka, banjalučki vlastodršci – zna se po čijoj kreatorskoj mustri i uz obavezni uličarski vokabular (“smeće od izvještaja OHR-a”) – opetovali su tlocrt (s potpisom premijera RS-a Save Minića) istovrsnih dosadašnjih kontriranja zvaničnom OHR-ovom raportu. Podebljaće ga Željka Cvijanović biranim riječima o “manipulativnom izvještaju, opterećenom stereotipnim lažima i obmanjujućim konstrukcijama”, ne želeći zaostajati za gazdom Dodikom, koji ga naziva podmuklim i “dokazom da OHR treba ukinuti”. Pri čemu se, kao i dosad, argumentima ne pobija nijedan od fakata iz OHR-ovog izvještaja. Koprcaju se u frazama, populističkoj ispraznosti, nacionalisključivim tlapnjama tipa “mi i muslimani”, uključujući i tumaranje kontradikcijama i padanjem u vlastitu zamku – naprimjer, tvrdeći da Ustavni sud BiH ima sedam od devet sudija, da nema predstavnika RS-a, a “zaboravljaju” kazati da ga Banja Luka godinama odbija izabrati ne bi li “dokazala” upitnost Suda.
Pobijanje OHR-ovih argumenata se, tako, opet pokazalo neizvodljivim, jer su bjelodano vidljivi. Louis Crishock ih je pedantno posložio: uporne RS-ove opstrukcije i slabljenje državnih institucija, pokušaji njihovog zaobilaženja i uspostavljanja zasebnih struktura u RS-u, s jačanjem scenarija odvajanja, odbijanje priznavanja konačnih i obavezujućih odluka Ustavnog suda BiH u vezi s državnom imovinom, nastavak ključne uloge Milorada Dodika unatoč sudskoj zabrani vršenja javnih funkcija, s upornim istrajavanjem na podjelama u međunacionalnim odnosima, poništavanje izvršenih reformi, blokada rada institucija, državnog Doma naroda pogotovo, osporavanje međunarodnog nadzora nad provođenjem Dejtonskog sporazuma, posebno s tezom o nemogućnosti mirnog saživota Bošnjaka i Srba…
I onda bude sjednica Vijeća sigurnosti UN-a. Predmet rasprave je, logično, bio OHR-ov izvještaj, dok je banjalučko pismo – izuzme li se ruski deputat, rabijatni Vasilije Nebenzja – uredno ignorisano. Uz Rusa, koji je frenetično tražio promptno zatvaranje OHR-a, jer je, po njemu, “inkopatibilan sa suverenitetom BiH” (a nije mu sa suverenitetom BiH inkopatibilan RS-ov zahtjev za secesijom), nešto blaži je bio Kinez, izbjegavši kritiku OHR-a, dok su ostali iz 15-člane postave Vijeća sigurnosti bili jedinstveni. Najprije u podršci OHR-ovom snimku našeg stanja od 15. aprila do 15. oktobra ove godine, podebljanog upečatljivim govorom predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Denisa Bećirovića (izuzev predstavnika Srbije Radomira Ilića), a onda i u zaključku da se tek nakon usvajanja ključnih zakona i napretka u reformama – koje blokira vlast RS-a – može govoriti o zatvaranju OHR-a.
Pobijanje OHR-ovih argumenata se, tako, opet pokazalo neizvodljivim, jer su bjelodano vidljivi. Louis Crishock ih je pedantno posložio: uporne RS-ove opstrukcije i slabljenje državnih institucija, pokušaji njihovog zaobilaženja i uspostavljanja zasebnih struktura u RS-u, s jačanjem scenarija odvajanja, odbijanje priznavanja konačnih i obavezujućih odluka Ustavnog suda BiH u vezi s državnom imovinom, nastavak ključne uloge Milorada Dodika unatoč sudskoj zabrani vršenja javnih funkcija, s upornim istrajavanjem na podjelama u međunacionalnim odnosima, poništavanje izvršenih reformi, blokada rada institucija, državnog Doma naroda pogotovo, osporavanje međunarodnog nadzora nad provođenjem Dejtonskog sporazuma, posebno s tezom o nemogućnosti mirnog saživota Bošnjaka i Srba…
I onda bude sjednica Vijeća sigurnosti UN-a. Predmet rasprave je, logično, bio OHR-ov izvještaj, dok je banjalučko pismo – izuzme li se ruski deputat, rabijatni Vasilije Nebenzja – uredno ignorisano. Uz Rusa, koji je frenetično tražio promptno zatvaranje OHR-a, jer je, po njemu, “inkopatibilan sa suverenitetom BiH” (a nije mu sa suverenitetom BiH inkopatibilan RS-ov zahtjev za secesijom), nešto blaži je bio Kinez, izbjegavši kritiku OHR-a, dok su ostali iz 15-člane postave Vijeća sigurnosti bili jedinstveni. Najprije u podršci OHR-ovom snimku našeg stanja od 15. aprila do 15. oktobra ove godine, podebljanog upečatljivim govorom predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Denisa Bećirovića (izuzev predstavnika Srbije Radomira Ilića), a onda i u zaključku da se tek nakon usvajanja ključnih zakona i napretka u reformama – koje blokira vlast RS-a – može govoriti o zatvaranju OHR-a.
