ILI: Istog dana, 4. septembra 2026. godine, osvanule su avgustovske penzije u Federaciji i počela je kampanja za opšte izbore, ali teško da iko od penzionera ima dilemu u vezi s tim šta mu je od to dvoje važnije i korisnije

Ozbiljno sam se pripremao za to da se, čisto iz novinarske znatiželje, u postponoćno vampirsko doba u noći između prošlog četvrtka i petka promuvam tuzlanskim ulicama i malo osmotrim to kako stranački aktivisti u trećoj smjeni lijepe plakate, bilborde, parole, slogane i ostale mamce pažnje na početku jednomjesečne predizborne kampanje. Propade mi to, jer je, mnogo prije ponoći, san bio jači, a kad se probudih, već je svanjivalo. Ipak, ne odustajući, u petak ujutro sam prošetao centrom grada da provjerim učinak treće smjene. Nisam ostao bez teksta, jer je saldo urađenog bio neočekivano skroman, tek na desetak vidnih mjesta, ko zna iz kojih razloga. Kao da se čekaju naredni dani ili su, možda, neki finansijski ili tehnički razlozi objašnjenje za izostanak očekivanog.

Ali, ako je to tako, mimo uobičajenog i dosad ustaljenog, ono što će se desiti u velikoj šalter-sali jedne tuzlanske banke, u koju sam pohitao po penziju, biće baš u znaku početka kampanje. U četiri poduga paralelna reda, koje su penzionerke i penzioneri uredno formirali pred isto toliko šaltera, nađoh se u petočlanoj grupi poznanika. Dok čekamo u redu, što je rijetko kad manje do pola sata, samo usput u razgovoru dotičemo povećanje penzija (moja je, u odnosu na julsku, veća za, s oproštenjem, 12,34 KM), a mnogo više i žučnije početak septembarske (sumanute?) trke za glasovima na desetim poratnim opštim izborima 4. oktobra. Toliko smo se zafuntali u tome, pa formirali mali krug, svojstven svakoj panel-debati, da smo morali privući pažnju ostalih redova čekača pred šalterima.

– …Biće opet sve k’o i dosad – rekao je, uz ostalo, jedan od nas.

– Zar si očekivao nešto drukčije i bolje? – upitaće drugi.

Na šta će treći diskutant, razgaljenog lica, dodati optimističko:

– Mislim da će nove izborne tehnologije sve promijeniti nabolje.

– A šta će biti s onim što tehnologije ne kontrolišu? – ubaciće svoju porciju skepse četvrti.

– Kako to misliš?

– Tehnologije su moćne samo na biračkom mjestu – objašnjava skeptik – ali ko garantuje da se prije toga, u pritiscima, kupovini glasova, ucjenjivanju, ubjeđivanju i uz prijetnje ostankom bez posla, ako na vlast dođe neko drugi, neće odvijati isto ono što se mućka decenijama?

Pauza nakon ove zloslutne teze nije mirisala na dobro. Ali, u dramaturškom smislu, pomogla je bar toliko da jedan od nas primijeti:

– Ipak je najvažnije ono što se dešava na biračkom mjestu. Jer, ko može biti siguran u to da će onaj ko je plaćen, ucijenjen ili nečim drugim uslovljen, dati glas baš onome ko ga drži u šaci?

– Niko u to ne može biti siguran – kazaće onaj drugi – ali bar neće biti glasanja mrtvih i više puta ponovljenog glasanja iste osobe…

– A glasači iz susjedstva i komšiluka? – brže-bolje pita onaj sumnjičavi. – Zar misliš da njihov organizovan dolazak iz Hrvatske i Srbije nije strogo osmišljen, isplaniran i kontrolisan, a namijenjen zna se kojim strankama, za koga i protiv koga?

Opet pauza. Ovoj tezi je teško naći kontraargument. Pogotovo onaj koji bi išao ruku pod ruku s očekivanjem od novih izbornih tehnologija i koji bi udio glasova iz susjedstva i komšiluka, glasova ljudi koji žive u drugim zemljama i tamo plaćaju porez, a odlučuju o našoj vlasti – možda mogao svesti na manji uticaj.

– Ne bih ja od toga pravio problem – ču se novo mišljenje. – Ipak bi trebalo da presude, jer nas je više, glasovi nas kojima je zaista stalo do promjena, do toga da sve ove silne probleme zarobljene zemlje napokon počne rješavati vlast kojoj su interes ova država i svi mi, a ne kao dosad samo ono što je njihov i interes i ćar njima bliskih.

– Čudim se tvojoj naivnosti, prijatelju – kontrira onaj treći. – Ti kao da ne znaš ili ne vidiš da o najvažnijim pitanjima za nas i ovu zemlju, od rata do danas, najmanje odlučujemo mi, njeni građani.

Svi se naprasno ukočismo na ove riječi. Ne samo zato što su tačne i što im se nema šta prigovoriti. Mnogo veći razlog za ukočenost, ravnu buđenju iz blagougodnog sna, bilo je to što smo, makar u sebi, morali priznati da smo to smetnuli s uma.

– I zato, drugovi moji – nastavlja on skoro trijumfalnim glasom – mnogo važnijim, potrebnijim i nama korisnijim smatram to što smo danas dočekali isplatu penzija, pa još uvećanih onako kako nam je obećano, nego početak još jedne predizborne kampanje… Fudbalskim rječnikom rečeno, danas se igra utakmica između virtualnih timova Penzije i Predizborna kampanja, a valjda je jasno ko je pobjednik i šta je nama, penzionerima, važnije… Jedino pitanje, koje me malo kopka, jeste kakav će rezultat biti u ponedjeljak, 5. oktobra, kad nas čeka septembarska penzija, a nakon revanš-utakmice, poslije nedjelje, 4. oktobra. Ko zna hoće li tada Penzije opet pobijediti ili će pobjednik biti rezultati izbora?

oslobodjenje.ba/ ilustracija – Benjamin Krnić