Nikada nismo imali više informacija o odgoju, savjeta, knjiga, edukacija i webinara. Istovremeno, nikada nismo imali više roditelja koji fizički jesu prisutni, ali mentalno odsutni. Dijete govori i očekuje pažnju. Roditelj sluša polovično, misli lutaju negdje drugdje, pogled prati ekran.

Dok pokušavamo smanjiti vrijeme djece pred ekranom, često zaboravljamo vlastite navike. Tražimo disciplinu i poštovanje, a nudimo distrakciju i površnu pažnju. Djeca ne uče iz riječi, nego iz ponašanja. Ukoliko je telefon važniji od vremena provedenog sa djecom, djeca uče da je telefon važniji od njih. Ukolilo prekidamo razgovor zbog notifikacije, djeca uče da prekidanje pripada svakodnevici.

Odgovori na pitanja “Zašto me ne sluša?” ili “Zašto se zatvara u svoj svijet?” često leže u našoj odsutnosti. Roditeljstvo nije izgubilo znanje, već pažnju. Prisutnost roditelja u svakom trenutku oblikuje djetetovu sposobnost za razgovor, emocionalnu povezanost i osjećaj sigurnosti. Sljedeći put kada dijete želi podijeliti nešto, potrebno je stati, pogledati ga i slušati. Potrebno je dati mu prostor da osjeti da je važno, da je viđeno i prihvaćeno. Pažnja nije privilegija. Pažnja je najjasniji izraz ljubavi.

Dijete koje danas ne dobije pažnju od roditelja, sutra će je tražiti negdje drugo, a tada možda više nećemo biti oni koje zove.