I gle simbolike – sa kućicom uspuzao se čak na vrh! U prijeratnom Zvorniku sve to moje započeto, u norveškom Leirviku i Bergenu nastavljeno, u švedskom Örebro  poentirano. A kod nas niks nakon definirivnog povratka – ni maklo od početka.

Piše Sead Hambiralović

A nema potrebe ponavljati i nabrajati skandinavske relacije i šta je sve realizovano, pa i oko sjajne ponude – zov zavičaja bio je važniji. Srećom ostali tragovi koji su jedva stali u šleper i u jeku korone pravac Bosna…

ŠTA BI SUŠIĆ REKAO?: Negdje pri sredini romana Bijeli cvijet iznad puta opisano šta se desilo za vrijeme prve poslijeratne posjete Donje Kazanbašče. Djed, vjerovatno ljut zbog više razloga, ne dade se „slikati”. Poslije nekoliko mjeseci eto me ponovo iz Švedske. I gle čuda, kamera otkoči i kliknu…

Imao sam više tumačenja, a pretpostavljam imao bi i Derviš dodati, posebno oko puža. A ništa se slučajno ne dešava. Pa i ta vlaseničko-zvornička linija kada me prijatelj i književnik Isnam Taljić zamolio ako mogu pomoći oko oštampanih sabranih djela. Naravno, naravno da će Jevto Subotić, generalni direktor Tvornice glinice Birač, giganta jugoslovenske aluminijske industrije, uz komplimete Dervišu, potpisati veći broj.

Koju godinu kasnije, krio se kod amidže Muhameda u najkomšijskijoj zvorničkoj ulici- jednu noć kod Nijaza Hadžialića, dvije kod Dragana Stefanovića. Dramatičnije nije moglo kada me komšija Dragoljub Stojanović pozvao na ručak. Prisjede, sa ulice glasovi – mene traže…                                                                                          

A ne dade se kod amidže na spratu da uz lampu i spuštene roletne dočitam „Nevakat”. Ni poslije toliko godina jednostavno ne mogu da nastavim a knjiga na dohvatu ruke u Biblioteci sa Derviševim imenom.

Zvorničkog djeda Hadžiavdagu nisam upamtio, ali su mi priče o njemu i njegovim splavarima ostale u trajnom sjećanju. Posvetio prvu knjigu Dva splavara mala – ima ga i u romanu Bijeli cvijet iznad puta. Ni tuzlanskog Muharema Kunosića, vele da je imao najljepši rukopis u Katastru gdje je radio sa Salihom Bešlagićem. Podigao zgođušnu vikendicu na “naplavu” pored Jale na mjestu nekadašnjeg hotela Tuzla, sa tip-top baštom gdje je (i) bostan uspijevao. Iz Hendeka sa kćerkama Fikretom i Ajšom biciklima dolazili. Ode rano, najmlađa Amira rođena je nekoliko mjeseci kasnije…

SPLASNULO OČEKIVANJE: Zadnju godinu krenuo često dolaziti. Ali izostade očekivano inspirativno – nekog li je teškog ozračja napakovanog prohujalih godina. Hude li zamisli da baš odavde premijerno krenu perfomansi Ove mi cigare, makar smanjiti  i zgodno uklopljenom Kaimijinom poemom Ostante se tutuna….         

Koja loša procjena – pa svakodnevni prizor pred ulazom, načičkanih uposlenica sa susjedama iz Nerde kako udruženo puše. Još kada se doda godinama grozno išarana fasada, kontejneri u prvom planu ispred lica ovog nekada prelijepog zdanja – ni malo idilično. Pogotovo kako dojmi prvi utisak onih koji dolaze sa strane.

Istina ima lijepe zelene površine i cvijeća naspram ostalog. Plus – minus, a pretpostaviti zašto je vjerovatno bilo inspirativno moje bijelo biciklo, pa su skoskana dva parking – „boksa”. Nisu se primila – pusta- urijetko jedno, dva – zato je parking za auta vazda krcat.

A oko nedavnog nemal skandala nema potrebe u detalje i da baš ovdje desi?! Ispalo smiješno da nije tužno, pa bezveze nasikiran popodne zaplatio padom s bicikla. Zbog nabrojanog garant bi se Derviš odrekao te počasti i lično predložio da se ploča s njegovim imenom makne sa išarane fasade.  

Klasična sistemska nebriga, a zgrada Narodne i univerzitetske biblioteke “Derviš Sušić” u Tuzli, jedna od ključnih kulturnih ustanova u gradu, navode prošle godine na portalu Tuzlarije i nabrajaju ostale objekte.

Neke godine naš kolumnista zamolio je Derviševog bratića Mustafu Sušića da posjete Spomen – sobu i pokaže poklonjenu muštiku. Namjestio kadar i neko od osoblja Doma književnosti neko klikne. Na prvih deset snimaka ništa – bjelina. Zadnji uspio – po njima i radnom stolu snop svjetlosti sa prozora bez roletne…

ČUDESAN SNOP SVJETLOSTI: I koja usporedba ozračja Derviševe biblioteke sa njegovom skromnom spomen – sobom u Doma književnosti. (Pa će jednom Ismar da su mogli metnuti i Dervišev kip sa Ismetom i Mešom-  bili veliki prijatelji.., op.a)  ). Pretpostaviti, iskomplikovalo zbog još nekih imena koja zaslužuju, pa vjerovatno procijenilo da je bolje stati…

Tako je kako je – bolje išta, nego ništa. Puna je ova soba neke patine, jednostavnosti, bliskosti i – svjetla. A kazaće se u potpisu ispod fotosa i sa prigodnom montažom smješteno na centralno mjesto zvorničke Muzejske postavke Bijeli Golub.

P.S.                                                                                   

A te 97., kada su u Kristalnoj sali, potom dvorani Mejdan nakon Dana Gljive Mira pogašeni reflektori, šapnuto: Pazi da te ne prevare..!  Ubrzo se obistinilo i splasnu povratničko ushićenje. Slično u Dervišovoj priči Kaimija, koji je takođe grdno prošao. Pa i nekih sličnosti – dobih pobratima iz prošlosti! Zahvaljujući Dervišu Sušiću, naravno. I zato su toliko važne njegove sjene – neka ne zamjeri i bez pardona gore nabrojano.  

 . . . . .

Preuzimanje dijela ili kompletnog teksta dozvoljeno je uz odobrenje autora / Službeni glasnik BiH broj 63/10 ZAKON O AUTORSKOM I SRODNIM PRAVIMA.

____________________________________

Kolumne i objave u funkciji regionalnog projekta u osnivanju Gljiva Mira – DaBudeBolje – Muzejska postavka Bijeli Golub; Reference osnivača projekta OVDJE. Prenose portali: Bolja Tuzla, Regional i povremeno BHDINFODESK i ŠEHER BANJALUKA  u Švedskoj; Fb stranice: BIH DIJASPORA INFODESK i Gljiva Mira; info.gljivamira@gmail.com &  dabudebolje@gmail.com   Tel:060 33 89 166