Ili: Četiri i po  ljetnje crtice, ostale kad dođu na red.

BOŽANSTVENI MIRIS: Prepoznatljiv prizor sa jednog od poznatih dijelova grada a „slab” na lavandu što je u prvom planu. Davnih godina sa „našeg” mora donjeo zasad sa namjerom presaditi u Kazanbašču na očevo počivalište. Primila se i izrasla u prelijep veliki mirisni žbun. Jedne godine suša je potrajala voma dugo i osuši…

Godile su oku ove tuzlanske kilometarske dužine  između lijeve i desne strane  frekventne saobračajnice. Obaška ova kratka s desna na slici kada se biciklom vraćam sa Slanih jezera. I koji udruženi miris sa obližnjih lipa…!

ZAGURAVANJE OPUŠAKA: Manje, mnogo je manje nego ranijih godina po šljunku slanih jezera i pored slapova. O ovom problemu je pisano, fotografisano, pa i priča napisana. Od prošle godine nemal istraživački poduhvat  kako ko reaguje kad mu lijepom objasniš da nije u redu i možda opušak podigne i baci gdje mu je mjesto…(A najavljivani perfomansi Ove mi cigare, makar smanjiti, za sada ostaju kao ideja koja čeka svoje vrijeme…).  

Ključno, imao bar stotinu susreta bliske vrste i sa poznatim: nije važno šta ćeš reči, nego kako, a ne prisjedati na muku pušačima! Bolest je bolest, ko nebi volio da može la(h)ko baciti (?!). Kada bih prilazio redom otklimali, neki i zahvaljivali – bez riječi podizali  opuške i bacali u obližnju kantu za smeće.

Neki dan, nakon što se „poslušalo”, dobio nove prijatelje. Davni štićenik tuzlanskog Doma za nezbrinutu djecu od 96. sjeća likovnog konkursa Svjetlo za djecu u ratu, dok je direktorica bila Advija Hercegovac, kada su poslati u Bergen najbolje crteže. Valjaće kontaktirati novu upravu, pa u arhivi pronaći prilog sa norveške televizije i eto nove priče…

VEDRINA NA DONJEM SLAPU: U omanjem društvu dojmio „neko” od starije tuzlanske garde – ekspert za polaganje vještačke trave po stadionima. Sneveselih kada povuče zadnji dim i mahinalno zabi opušak u kamenu podzidu. Iz mene izletje: Ne bi bilo loše da ipak bacite u obližnju kantu. Te sekunde nastao je tajac i moglo razviti u dva pravca. Srećom ni -a- od društva i koji zajednički trijumf: čovjek s prve klimnu, hitro uze opušak i odnese do kante za smeće. Kad se vratio nije bilo potrebe za neki komentar, pa ispričam nedavni susret pred Filozofaskim fakultetom skim se sličajno upoznao. Odnekod poznat, a i ja njemu…

I koja slučajnost, požuri dodati:

–      Dobri smo prijatelji, čitam njegovu knjigu…

–      Super, haj pozdravite „ginekologa”… Hehe, dobar mu je fol kada sam pitao iz koje je branše…

Zadesio se i Murat pa da sasvim bude u tonu ispričam anegdotu kako je zatalasao 3. jezero i dobio opkladu. Nije šala –  pobijedio je nekadašnju austrijsku prvakinju i ušlo u knjigu. Po mišljenju njenog muža nije baš bilo džentlmenski da uzme opkladu ali i naš Tuzlak imao je debeo razlog.

IGRAČKA ZA TATU I BATU: Dva najmalešnija plastična pištoljića – prskalice ležale su na šljunku pored drugog slanog jezera. Dok sam riktao „kadar” eto i tate sa dječačićem. Smješka se pa porazgovarasmo. Sinulo da je najbolje sinčića obradovati sa poštoljčićem – prsklicom. I pride jedan za tatu da se zajedno poigraju ko koga bolje nanišani i vodom štrcnuti…

Hm, nije bilo potrebe da išta objašnjavam, niti savjetujem. Kao onom roditelju na Gornjem slapu koji je svome hairliji kupio poveliki plastični automaet- prskalicu. Ostao bez teksta na odgovor „šta fali”…!

E, pa fali …

 . . . . .

Prije više od dvije decenije desio najveći autorski uspjeh kada su u Skandinaviji listom povučene dječije ratne igračke. Prethodila norveška teatarska predstava Zašto sunce plače (premijerno 96. odigrana i na našem jeziku u tuzlanskom Narodnom pozorištu.., op.a) koja uči djecu da se ne igraju ovim igračkama, onda dva polemička teksta u švedskoj Nerikes Alehanda i dvogodišnji program Škole za dječije ambasadore mira u Örebro kada je Bosnier na Dan UN-a potpisivao diplome švedskoj djeci. A pisano da je tek pretprošle godina prvo Market Zvorničanka povukao ove igračke, a prošle Bingo… Dalje nisam imao želje provjeravati. Od ovakvog dosta ako u najširem tema ne zanima  – od roditelja pa sve do struke…

P.S.

I zaozbiljna prijateljska ponuda besplatnog mentorsta za doktorat! Ma neee, zbog više razloga. Zahvalio – pored tolikih ovakvih i onakvih doktora samo još i jedan ovakav fali… Slično predlagano Šabetu Avdiću u Zagrebu. Šta će mi, odgovorio. Taman što je bio uvršten u publikaciju 100 najboljih hrvatskih inženjera drvne industrije, a znakovito: mjesec nakon što je pred koronu preminuo stade pilana na čijem je bio čelu…

Sead Hambiralović                                                                                                                        

Gljiva Mira – DaBudeBolje – Muzejska postavka Bijeli Golub                                

Preuzimanje dijela ili kompletnog teksta dozvoljeno je uz odobrenje autora / Službeni glasnik BiH broj 63/10 ZAKON O AUTORSKOM I SRODNIM PRAVIMA.

____________________________________

Kolumne i objave u funkciji regionalnog projekta u osnivanju Gljiva Mira – DaBudeBolje – Muzejska postavka Bijeli Golub; Reference osnivača projekta OVDJE. Prenose portali: Bolja Tuzla, Regional i povremeno BHDINFODESK i ŠEHER BANJALUKA  u Švedskoj; Fb stranice: BIH DIJASPORA INFODESK i Gljiva Mira; info.gljivamira@gmail.com &  dabudebolje@gmail.com   Tel:060 33 89 166