Za razliku od prije pet godina samo radni sto, pisača mašina, stolica, vitrina, nekoliko fotosa i statua rudara – sada proširena na još jednu i znalački predstavljena bogata zaostavština ovog velikog književnika.

Piše Sead Hambiralović

Bilo je to još jedno Ljeto u Tuzli i još jedno sjajno veče u organizaciji Erazmo Centra. Naime, 21.09. 2026. godine održali smo književno veče i druženje tuzlanskih pisaca i njihovih prijatelja u odličnom ambijentu Doma pisaca, i to u Spomen sobi Derviša Sušića… postavljena je nadahnuta objava Sanje Hajdukov na stranici ove udruge, potom i tuzlanskog Centra za kulturu sa brojnim fotosima punim vedrine i iskazanog poštovnja prema Sušičevom djelu.

Imao dodatni razlog da prisustvujem. Pa i sresti neke drage prijatelje. Mirsad Kikanović pita hoćemo li “ono” što smo prije tri godine započeli tokom prvog susreta  – predlaže da se narednog dana najavimo u Gradskoj upravi. Ne mogu brkati put u Zvornik – neka pokuša sam ili kada se vratim, a došla je i Ljubica Hodžić. Nakon izaska prošle kolumne dala je dragocjene podatke o tuzlanskom “žensku” (Šida Čičko) koja je sve slistila u stonom-tenisu prije pola vijeka na turnuru u Zvorniku. Oko “regularnosti” četvrt- finala valjalo bi čuti i njenu stranu…

Lijepo se sjećati onih kojih više nema, pogotovo koji su u svoje vrijeme ostavili tragove vrijedne zahvalnosti i poštovanja. U prizemlju je ušuškana Spomen soba Meše Selimovića. Više puta posjećivao a naredni put kada Zijad Pirić dođe iz Švedske – imam želju da “utvrdim” neke detalje i njegova komšijska sjećanja iz Batve.

Spominjano, pisano oko “veze” sa slavnim Ismetom Mujezinovićem, nastavljeno sa sinom Ismarom, renomiranim umjetnikom i akademikom u Sloveniji. Onda vlaseničko- zvornička veza sa poznatim književnikom i novinarem Isnamom Taljićem. Zamolio – naravno da sam rado onomad pomogao oko plasmana Dervišovih sabranih djela u mome rodnom gradu. Opisano, a nije lako bilo doći do Jevte Subotića, direktora giganta jugoslovenske aluminijske industrije, Tvornice glinice Birać. Prijatelj je bio zadivljen kako sam to “izveo” u restoranu društvene ishrane. Subotić je obično na ručku sastavljenim sa doručkom oko podne kada nema nikoga. Sačekačemo i usput neka isproba radničku menzu.

Pa i nije bilo baš u redu kada sam moćnog direktora prekinuo u po jela. Recimo, mlađahnom moglo mi se tako iz više razloga.

Iznenadio sam. Iste sekunde se pribrao.

–     Naravno, naravno…Koliko da uzmemo kompleta?  

–     Bolje vi procijenite, skoro svaki dan imate ove i one posjete…

 Nakon što  završismo taj dio, dodade:

–     ­Veoma cijenim Derviša Sušića i njegova djela…

(Od tada još više porastao u Taljićevim očima. Bili nekako svoji. Pa će u dupke punoj sali Kina Drina, prilikom dodjele nagrade Hasan Kaimija sa bine pozdraviti prisutne velikodostojnike sa strane vlasti i vjere, a posebno mene poimenke! Vau.., a  do mene Izet Mehinagić, Fadil Banjanović Bracika malo s lijeva… Uz onu zeničku prvu nagradu za film, nevjerovatno dramatike i pehar u norveškom Leirviku tri najdraža priznanja u životu.., –  ne računam onu za  dizajn na Međunarodnom sajmu u Zagrebu koja se obila o glavu..,  op.a).

Kustos Alisa Šuta zadovoljna je posjetama, a naročito je živo tokom  školske godine i organizovanih dolazaka.  

NEVAKAT: Ovo kao uvod za “vezu” (i) sa Dervišem Sušićem, poniklim Vlaseničaninom, a sasvim “prisvojila” Tuzla. I koja koicidencija s početka oslobođenja – okupacije rodnog grada. Arhivirano je na raznim mjestima – ne zamjeri povremena ponavljanja, uvijek isksne neki važan detalj.

Mogao sam na vrijeme pobjeći – ne, to bi bila izdaja! Pokušao sa novinarske strane (šestomjesečne bijele uredničke špalte protiv rata u listu Birač, u pokrenutom privatnom dječijem Mali As – na naslovnoj slogan Tata, ne igraj se rata!, ista tema za likovni konkurs novootvorene dječije galerije Haustor 4 mjeseca  prije nego će zapucati… Sve ispade uzalud, pa i onaj Susret radnika dva susjedna grada pored Drine, Glinice i Hidroelektrane, krajem februara 92., kada je izvještaj legendarnog Kjašifa Smajlovića (prva novinarska žrtva tokom zadnjeg rata, op.a) zavrijedilo naslovnu stranu “Oslobođenja”. A ključni detalji oni pregovori u opštini i prve suze dr Muhameda Jelkića –  opisano kao i šta sam predložio u Radio Zvorniku –  deset puta objave da ću stajati na sred mosta tačno u 12… I tom nesuđenom scenom završava knjiga Novo sunce i navodi ko me spasio, čika Hasanova Gordana što nije objavila, dok su Asim i Milan ko zaliveni šutjeli…

Onda uz naklon prve komšije Velinka i Ratko Popović (nedavno išlo sjećanje), posebno Sveto Ćećarić u zgradi Z-14. Pa skrivanje u najkomšijskijoj ulici (prošlog ljeta promotivno otvorena Muzejska postavka Bijeli Golub, op.a). Pa jedna noć kod Nijaza Hadžialića. Na ručak pozvale komšije Milija i Dragoljub Stojanović – prisjede – sa ulice glasovi i spominje moje ime ispred porodićne kuće, traže…Onda dvije noći kod komšije Dragana Stefanovića, a sa Nadom Ostojić spominjao kao moderator knjige Dobri ljudi u vremenu zla, dr Svetlane Broz, na promocijama u više švedskih gradova.

I nekoliko dana kod amidže Muhameda. Smetalo mi je njegovo pušenje preko svake mjere. On će spavati u dnevnoj, a ja na spratu u gostinjskoj sa regalom punim knjiga. Nasumice dopade ruke “Nevakat”…

Najgore je bilo noću. Za svaki slučaj, spuštao sam roletne i čitao uz stolnu lampu. Stigao sam do pedestčetvrte. “Nevakat” u knjizi, nevakat na ulici.

– Tuuuurci, izađite da vas koljem! – prodera se neko – Tuuuurciiiiiii…

Onda ledena tišina. To “turci”. Kao, ravnanje njihovih davnih računa. Više njihovih sa sobom. I njihova samoobmana zavaravanja da to s nama trebaju izravnavati. Ali, prijetnja je glasna i jasna, iako nije precizna. Neki stid me obuze što to čujem. Da tako neko može. Dođe mi mučnina i gađenje.

Negdje daleko uz rijeku oglasili bi se povremeno reski pucnji. I nanovo taj promukli, pijani, prijeteći glas, sada iz pravca Husejnove i Hilmine kuće.

– Tuuuuurciiiiiiiiiiiiiiiiii, ja ću da vas koljem!

(Odlomak iz romana Bijeli cvijet iznad puta, 524 strane, S.H)

Proći će godine i godine. Nikada nisam imao želje dočitati Dervišov Nevakat. A na dohvat ruke jer sam skoro svaki dan u biblioteci sa njegovim imenom.

PRIČA KAIMIJA: Nakon drugog neuspješnog povratka, malo je reči razočarenje – zanijemio, nevjerica, zar može tako…?  Dan prije ću u Sarajevo kod amidže Husejna prenoćiti i ujutro na let za Skandinaviju. Strina Fatima je mnogo čitala, vidim Antologiju bosanske književnosti. Oko sredine zapazim priču Kaimija…

I koji moćan uvod – povratnička klasika o onima kojima je preteklo srca za rodnom grudom. Naša dva povratka bila su slična i dobih pobratima iz prošlosti. Golemo je to bilo u stara vremena dostići takve lagodnosti a prevagne želja za povratkom. I sa dodatnim razlozima… A na kraju pljaf, znano kako se najčešće prolazilo. Kod mene i pride šta je Herstad ponudio – ni jedan naš ne bi odbio. Zgusnuo se zrak što ga dijelim s prijateljima/ u autu bijelom na poznatom putu,/ maramicu provjeravam ako ustreba, dok mi u glavi Kaimijin povratak davni/ i riječi njegovog učitelja iz Jedrena…(Film Putevima Hasana Kaimije; poema Povratak, knjiga Novo sunce, S.H.).

S prve gorčina, možda greška neka, drugi  put opet gorčina… I često ponavljano što je sasvim iznenadilo kada su reflektori pogašeni u Kristalnoj sali: Pazi da te ne prevare…!

Ko je gore prošao? U priči je rečeno zašto su Kaimiju protjerali iz rodnog Sarajeva do Drine u Zvornik. Trebalo da je moje šire – dvije skandinavske zemlje i dužine “vježbanja” definitivnog povratka , a zadnjih šest godina u ZV I TZ moglo pod vjerovali ili ne! Bolje stati, jer priča još nije svedena…Samo još kratko dodati: Nevakat u Kaimijino  vrijeme, nevakat 92., a ovaj sad moderni nevakat da pamet stane..!

Detalj iz zvorničke Muzejske postavke Bijeli Golub. Na fotosu centralni dio Spomen sobe sa radnim stolom Derviša Sušića za kojim je njegov bratić Mustafa a preko puta naš kolumnista…

MUŠTIKA: Eh, Derviš.., legao je na srce i s prve njegovom bratiću Mustafi da pokaže amidžinu muštiku – da je pipnem i pomilujem. Nariktaću fotos a naće se ko će uslikati. Neka klikne desetak puta da se probere najbolja.

Išlo je glatko, jedino je problem mogao biti prozor tadašnje skromne Spomen sobe, bez roletni. Ako ispadne loše ponovićemo naredni dan.

S nestrpljenjem uzeo kameru da pogledam. Prva ništa – bjelina, druga bjelina, treča, četvrta…bjelina osma, deveta, deseta – o, hvala ti bože – evo nas na jedanaestoj! I po koji put znakovito da se ništa slučajno ne dešava – taj snop sunčevih zraka po meni, Derviševom radnom stolu, muštici i bratiću…

A tek ovaj put fotos uz naslov. Utrefila slična boja moje jakne i Derviševog mantila i šešira. Ma, viđena su slikanja pored ovih i onih kipova. Picnuo sam se dobro sa onim teget kaputom, plavim farmericama i crvenim šalom koji je poklonila Gerd Synnøv Fladby . Priličnije namjesto mene da je otac, jer kakve veze imam sa muzikom..? I taman posla računati onih nekoliko akorda na gitari… (kolumna: https://regional.ba/bijeli-golub-ponovo-neleti-868-oko-moj-nekadasnji-svjetski/ ).

Eh, da je dobri Isko Taljić živ pa stao s desne strane. A moglo se nekako naći mjesta i za sjene moga pobratima iz prošlosti, Hasana Kaimije…

(Preuzimanje dijela ili kompletnog teksta dozvoljeno je uz odobrenje autora / Službeni glasnik BiH broj 63/10 ZAKON O AUTORSKOM I SRODNIM PRAVIMA).

____________________________________

Kolumne i objave u funkciji regionalnog projekta u osnivanju Gljiva Mira – DaBudeBolje – Muzejska postavka Bijeli Golub; Reference osnivača projekta OVDJE. Prenose portali: Bolja Tuzla, Regional i povremeno BHDINFODESK i ŠEHER BANJALUKA  u Švedskoj; Fb stranice: BIH DIJASPORA INFODESK i Gljiva Mira; info.gljivamira@gmail.com & dabudebolje@gmail.com   Tel:060 33 89 166