Nakon nedavne restauracije slike Ismeta Mujezinovića, Oslobođenje Tuzle, konačno istina o ovom njegovom kultnom djelu, te dramama sa umjetničke i političke strane. Sasvim zaokružena dopunjenim izdanjem nedavno promovisane knjige Kadrije Hodžića,”Tuzlanski procesi 70-ih godina XX stoljeća”.

 Piše Sead Hambiralović / Serijal Tuzlanski procesi neke druge vrste (2)

Pisano zašto je meni Ismet mnogo važan. Prvo radi onog davnog

očinskog savjeta, pa kratkog telefonskog razgovora, one “sedmice”

iz psihologije za mišljenje o Autoportretu sa spomenicom i objasnim

zašto je na mojim slikama toliko modre boje. I kako je s prve kliknulo

sa Sinom da postanemo nekako “svoji”…

A ovaj fotos uz naslov snimljen je prije nekoliko godina i prvi put

objavljuje. Zamolio da se preda Gradskoj upravi, ne i još nekoliko

kakav smo tužni prizor nebrige zatekli na počivalištima Marije i Ismeta.

Bilo je dosta krša i slomljenih grančica koje su dobro došle kao “metle”

da se koliko  toliko sve dovede u red.  A nisam bio za zajedniči fotos

 – viđano- kao nešto dobro uradilo i nemal mahati javno. Procijenio

 samo jedno da položi  ruže i bez navođenja naših imena…

Na eventualno čuđenje otkud ovaj da piše o tome, jer ima mnogo pozvanijih, i najviših titula – nije na odmet znati: indirektno tiče mirovne misije u kojoj je ovaj Grad bio važna usputna stanica. A ima – nema veze onih majkinih tuzlanskih iz Hendeka 49 posto, naspram 51 očevih zvorničkih. Još kao dječačiću za vrijeme 15 – dnevnih “ljetovanja” kod nene Zehre Kunosić, odatle urezao u sjećanju pogled na vilu Pašage Mandžića na uzvišici i neke nejasne priče – kako to zna ispasti po partiskoj liniji kada prorade ambicije i sujete. A kad se ono hoće, prije nekoliko godina zaintrigirao jedan “spomenički detalj” na Banji. Procijenio da se znalo – ustrebaće za jednu posebnu temu, ali je preticalo drugo. Moglo je promaći posjetiocima, meni nije, jer sam sa svih strana najvažnije proučio, od kvaliteta izrade do zasluga da se nađu u ovom kompleksu.

Zaokupljale neke promakle greške. U dobroj namjeri predlagao da se isprave, tek jedna da je “poslušano”. A slučajnost je odredila da je neko zanijemio šta je najnovije, a u kontekstu slike i knjige. Kako god, maske bi trebalo da se sasvim maknu zbog te strašne poruke, kao so na ranu i rasvijetli do kraja.

PODUG SPISAK: Htjelo se da sam u Tuzli na ovaj i onaj način ponekad imalo posla sa najboljima ili dobijao ove ili one podrške, ili bili dio dramatike započetih mirovnih angažmana. Pa i “onako” kad bi se sretali. Još od sedamdesetih prošlog vijeka: Ismet Mujezinović, Dragiša Trifković, Vojka Vasiljević, Miloš Lysonek, Milisav Simić, Sreten Lukić, Fehrat Nožinović, Nazif Šehić, Braco Bevanda… Onda zadnje dvije decenije: Selim Bešlagić, Nijaz Alispahić, Tomislav Krstić, Muharem Osmić, Sulejman Kupusović, Dino Omazić, Hajrudin Hasanović, Esad Kunosić, Samir Foćak, Rešad Bundavica, Mustafa Mulaosmanović, Šimo Ešić, Mirsada Hukić, Enver Mandžić, Vehid Šehić, Ćazim Sarajlić, Sead Jamakosmanović, Nihada Latifagić, Kata Jokić. Kadrija Hodžić, Zlatko Dukić, Antti Tepponen, Began Turbić, Fadil Sarajlić, Tunjo Jokić, Amir Ostraković, Ljubica Blagojević Hodžić, Robert Andrejaš, Muhamed Omerović, Derviš Alić, Mirsad Kikanović, Ružica Lukić, Nedima Kapidžić Bašić, Maid Porobić, Mateo Kristijan Jurišić, Dževad Čejvanović, Mirsad Hamidić, Elmir Mujkanović, Dževad Begtagašić, Amir Mahovkić, Anes Ćehović…

EKMEK, NEZIR, ĆAZIM, NESIM..: A posebno su tužne priče jednog broja poznatih kontra tadašnjih vlasti: Mevludin Ekmedžić je bio “neko” u svoje vrijeme i zadužio Grad a kako je tiho završio! Pa pitanje i nelogika da se sjećanje na Ćazima Sarajlića, nosilac titule ˝Viteza Reda umjetnosti i književnosti˝, najvišeg priznanja kojeg Francuska dodjeljuje strancima, održi u Mandžinoj galeriji, namjesto u Međunarodnoj galeriji portreta, kada se okupilo sve što je bilo od (pre)ostalog tz- javnog ugleda. Bi i Nesim Tahirović, nema više ni njega… A svjedok dugogodišnje drame nezadovoljnog  vajara Begana Turbića i neke satisfakcije retrospektivnom izložbom pred kraj života.

Nezir Čorbić je ostavio impozantan opus koji s debelim razlogom nije za javnost ?! Pride slika posebne drame koja se jednom od mojih gostiju mnogo dopala. Saosjećao sa arhitektom Mirzom Ćorbićem koji se već dvije godine lomi i nikako da ponešto prelomi. Sve je od oca ostalo netaknuto, pa i cipele kod ulaznih vrata… A poklonjena Nezirova  knjiga Muhuri  inspirisala za serijal “Knjige za plaže ili pored nočne lampe” u saradnji sa Narodnom i univerzitetskom bibliotekom Derviš Sušić. (A od moga oca ostade samo onaj “brijač” vrhunske izrade – poklonjen od nekog poslovnog partnera kojim se nikada nije obrijao – nosio naočare, samo elektrićnim. Godinu nakon odlaska, u lijepom dvorištu legende zvorničkog novinarstva, Kjašifa Smajlovića, pored česme pokazao prvo brijanje. A dugo tugovao zbog onog tankog direktorskog naliv- pera koje se negdje zaturilo. Kada smo selili u stan sa centralnim grijanjem i razmontirana termo – peć, nađeno istopjeno – igrajući se malešna ćerka Alisa zagurala kroz rešetke… (Zato je onako legla kolumna “Oko” moj, nekadašnji a svjetski – imao je jake veze sa Tuzlom, pisano o davnom pozivu ondašnjeg gradonačelnika Saliha Atića da pređe – ne dade se, op.a.).

P.S.  Kad se sve zbroji, ipak se ovdje komotno osjećao, posebno prvih godina kada sam se nakon “Dejtona” ukazao s obrazom kada je 6,5 mliona dolara podrške bilo u igri i temeljio povratak. Dijasporna klasika kako se gorko završilo i – bolje stati. Odbolovao i nastavio na drugi način. Veli se:  I ako se uzvodu pliva ima smisla i nije zadžabe. Odustaju oni koji ne vjeruju u to svoje…

Slično ispade i u mome graničnom rodnom gradu pored Drine – šta se moglo očekivati drugačije? Ostale bitne kao utjeha neka dvije zavičajne staze i – makar ostala majkina Tuzla. Gdje me “ima koliko ima”, a davno prestao čuditi mnogo čemu – to kod nas je treča liga po važnosti kako je drugdje po svijetu. A otkud toliko, preko svake mjere, pobrojanih tuzlanskih nezadovoljnih? Mene ne treba računati – samo će se na kraju serijala kazati.

U vezi: https://regional.ba/bijeli-golub-ponovo-neleti-874-gle-sta-je-ovo/

Naredni nastavak: Film koji nikad neće biti snimljan.

(Preuzimanje dijela ili kompletnog teksta dozvoljeno je uz odobrenje autora / Službeni glasnik BiH broj 63/10 ZAKON O AUTORSKOM I SRODNIM PRAVIMA).

____________________________________

Kolumne i objave u funkciji regionalnog projekta u osnivanju Gljiva Mira – DaBudeBolje – Muzejska postavka Bijeli Golub; Reference osnivača projekta OVDJE. Prenose portali: Bolja Tuzla, Regional i povremeno BHDINFODESK i ŠEHER BANJALUKA  u Švedskoj; Fb stranice: BIH DIJASPORA INFODESK i Gljiva Mira; info.gljivamira@gmail.com & dabudebolje@gmail.com   Tel:060 33 89 166

*** naslovna fotografija – Ismet i Marija