Nikada nije bilo više djece koju roditelji brane. Istovremeno, nikada nije bilo manje djece koja znaju preuzeti odgovornost za svoje postupke. Loša ocjena često znači da je kriv nastavnik. Problem u školi postaje dokaz da je kriv sistem. Sukob s drugim djetetom tumači se kao greška društva. Krivac je uvijek negdje izvan djeteta. U posljednjih nekoliko godina sve češće se dešava da roditelji dolaze u školu kao advokati svoje djece. Spremni su braniti svaku riječ, svaku grešku i svaku neodgovornost.

Umjesto da dijete nauče da pogriješiti znači i snositi posljedice, odrasli mu često šalju drugačiju poruku. Poruka je jednostavna. Uvijek postoji neko drugi ko snosi krivicu. Djeca takvu lekciju brzo nauče. Nauče da će ih neko uvijek zaštititi od posljedica. Nauče da se pravila mogu pregovarati i da se autoritet može dovesti u pitanje.

Život, nema žalbeni postupak. Jednog dana ta djeca izlaze iz školskih klupa u svijet koji ne funkcioniše po pravilima roditeljske zaštite. U tom svijetu odgovornost se ne može prebaciti na nastavnika, direktora ili sistem. Zbog toga se nameće jednostavno pitanje savremenog odgoja. Roditelji danas često brane djecu od posljedica. Ko će ih onda naučiti odgovornosti?

Dijete koje nikada ne nauči da pogriješi i snosi posljedice ne odrasta u odgovornu osobu. Odrasta u čovjeka koji cijeli život traži krivca u drugima. Škola može dati znanje, društvo može postaviti pravila, ali odgovornost počinje u porodici. Roditelji koji stalno štite djecu od svake greške ne čine im uslugu. Naprotiv, oduzimaju im najvažniju životnu lekciju. Dijete koje nauči preuzeti odgovornost za svoje postupke jednog dana postaje čovjek kojem se može vjerovati. Međutim, to je, na kraju, mnogo važnije od svake ocjene u dnevniku.