Stihove pišem od rane mladosti i mislim da nikada neću prestati to raditi, kaže pjesnikinja Sedija Hasanović iz Vučkovaca kod Gradačca, koja danas živi i stvara u Zagrebu.

Onog dana kada to prestanem činiti, kada prestanem maštati ili kada se probudim bez snova i prestanem biti dijete, značit će da me više nema.

Iza nje su vrlo dopadljive zbirke poezije „Ljubav je svjetlost“, „Kroz svjetlost“ i „Ljubav je moć“. Dio njenih stihova uvršten je u međunarodne zbirke poput „Skadarlijska Boemija“, „Zagrli život“ i „Literaturni Iskri“, a neki su „obučeni“ i u muzičko ruho, pronašavši svoje mjesto u repertoarima estradnih izvođača.

Sedijino stvaralaštvo posebno se izdvaja po jednoj snažnoj i dubokoj unutarnjoj potrebi, potrebi da zapiše, sačuva i podijeli sve ono što iz nje potekne. Njena poezija nije tek forma ili estetski izraz, već svojevrsni dnevnik duše, intimni zapis trenutaka, osjećaja i misli koji bi, da nisu pretočeni u stih, možda zauvijek ostali neizrečeni.

Upravo u toj iskrenoj potrebi za bilježenjem leži snaga njenog izraza. Ona ne piše da bi impresionirala, već da bi razumjela i sačuvala sebe.

-Pišem jer osjećam da moram, dodaje Sedija. Svaka misao koja me dotakne, svaka emocija koja se rodi, traži svoj put na papir. To je moj način da ostavim trag, da ne dopustim da ono što je iskreno i duboko u meni nestane bez svjedočanstva. Pisanje je moj razgovor sa sobom, ali i sa svijetom.

Bosanskohercegovački publicista Mustafa Smajlović u jednoj od recenzija njenih knjiga zapisao je: „Sedijine pjesme su, kao i oči, ogledalo duše. Isijavaju iz njih jednostavnost, toplina, čednost, čistota i iskrenost. Sedija piše bez napora, lahko, sa stvaralačkim užitkom. Poput predane vezilje ona u svoj stihovez strpljivo upliće motive po vlastitom izboru“.

Međutim, iza ove posvećenosti i stvaralačkog kontinuiteta krije se i realnost koja nije uvijek naklonjena autorima. Sedija otvoreno govori o izazovima sa kojima se danas suočavaju pisci, posebno oni koji stvaraju izvan velikih književnih centara i bez institucionalne podrške.

-Knjiga iza mene bilo bi daleko više da je društvena situacija malo bolja, kaže ona. Nekada su izdavačke kuće stajale iza autora, prepoznavale vrijednost rukopisa i ulagale u njih. Danas, ako želiš predstaviti svoje djelo javnosti, moraš sam pronaći sredstva. To je težak i često obeshrabrujući put.

Ovakva situacija, kako ističe, dovodi do toga da mnogi kvalitetni rukopisi ostaju neobjavljeni, skriveni od čitatelja, prepušteni zaboravu.

FOTO: PIŠEM JER OSJEĆAM DA MORAM,

-Ako ne pronađeš novac, sve ono što si godinama stvarao može ostati nevidljivo, ksaže Sedija. To je tužna stvarnost današnjeg izdavaštva. Umjetnost se sve više mjeri kroz tržišnu vrijednost, a sve manje kroz unutarnju i duhovnu snagu koju nosi.

Ipak, uprkos svemu, ona ne odustaje. Njena potreba za pisanjem jača je od prepreka.

-Ja se ne predajem, naglašava. Pišem. Nastojim da na vrijeme zabilježim sve ono što poteče iz moje duše.

Autor: Eset Muračević